Moja supruga i ja uključili smo se u rad na zaštiti prava na život zato što nam je stalo do žena koje su traumatizirane podvrgavanjem pobačaju. Godine 1981. svoj smo dom otvorili jednoj trudnoj tinejdžerici. Bio sam u odboru jednog od prvih centara za podršku trudnicama na američkoj zapadnoj obali. Tu se nudila pomoć potrebitim, zbunjenim i očajnim trudnicama. Cilj nam je bio pomoći tim ženama na svaki mogući način. A najbolji način pružanja pomoći je ponuditi im alternativu pobačaju.
S vremenom sam se uključio i u obrazovni vid borbe za pravo na život, kao i u političke akcije i nenasilne intervencije pred klinikama za pobačaje. Neke službe koje se bave borbom za pravo na život više su usredotočene na spašavanje nerođene djece, a druge pak na pomaganje trudnicama. Osobno smatram da je i jedno i drugo od ključne važnosti i međusobno potpuno kompatibilno.

POKRET ZA KOJEGA MOŽDA NE ZNATE
Nebrojeni su mitovi ispredeni o pokretu borbe za pravo na život. Jedan primjer je često ponavljana fraza: "Pobornici prava na život zapravo ne mare za trudnice, ali ni za njihovu djecu nakon rođenja." Jedna televizijska reporterka prišla mi je pred uključenim kamerama na jednome skupu i zatražila od mene da se očitujem o toj optužbi. Rekao sam joj: "Moja supruga i ja u vlastitu smo kuću primili trudnu djevojku i plaćali sve njezine troškove života dok je bila kod nas. Pružili smo joj podršku kada je dijete odlučila dati na usvajanje. A kad već pitate, značajan dio svojih prihoda odvajamo za pomoć siromašnim majkama i djeci."
Potom sam je upoznao sa svojim prijateljem pastorom koji je stajao uz mene i koji je zajedno sa suprugom usvojio devetnaestero djece, od kojih nekoliko i s Downovim sindromom i drugim posebnim potrebama. Reporterka je potom snimatelju dala znak da isključi kameru. Upitao sam je želi li intervjuirati i mojega prijatelja. Samo je odmahnula glavom i nastavila dalje svojim putem.
Činjenica je da diljem države i svijeta tisuće organizacija koje se bore za pravo na život pružaju besplatne testove za trudnoću, preglede ultrazvukom, savjetovanja, skupine za potporu, tečajeve o njezi djeteta, poduke o upravljanju financijama, čuvanje djece, pelene, dječju odjeću, kao i smještaj za majke. Tomu pridodajte desetke tisuća crkava koje odvajaju vrijeme, novac, hranu, kućne popravke i sve druge vrste pomoći za potrebite trudnice, samohrane majke i obitelji lošijeg financijskoga stanja. Bezbrojni pobornici prava na život udomljuju djecu, otvaraju vrata svojih kuća i volontiraju kako bi pomogli djeci nakon rođenja. Skupno, ova inicijativa predstavlja najveći volonterski pokret u povijesti.
Dok oni koji nude pobačaj ženama naplaćuju svoje usluge, oni koji nude alternativu svoju pomoć daju besplatno, s ljubavlju i skoro potpuno bez publiciteta. Suprotno karikiranju nekih podrugljivaca, ovi ljudi nisu samo pobornici rađanja – oni se bore za život. Brinu za dijete i za majku, iz uz njih su kako bi im pomagali prije i nakon rođenja.

NACIONALNA SHIZOFRENIJA
Usprkos ravnomjernoj podjeli između pobornika slobode odabira i pobornika prava na život, dvije trećine Amerikanaca izjašnjava se da vjeruju kako je pobačaj "moralno neispravan." Neki pobornici prava na život to su protumačili kao da više ne bi bilo potrebno raspravljati o tomu da je i nerođeno dijete ljudsko biće ili da je pobačaj pogrešna odluka, te da bi stoga sve snage trebalo usmjeriti na pomaganje ženama da shvate kako im pobačaj nije u interesu.
Svakako se slažem da bismo trebali pomagati ženama s neželjenom trudnoći da shvate kako im pobačaj šteti, odnosno kako im nije na korist. Mnogo je žena koje vjeruju da je pobačaj zlo, ali da je to najmanje zlo – odnosno, koliko god loša bila ta odluka, vjeruju da je to još uvijek bolja alternativa negoli roditi dijete, odgajati ga ili ga dati na usvajanje. 
Iako ostale opcije nisu lake, moramo im pokazati da je pobačaj jedina alternativa kojom se ubija nedužna osoba. I upravo zbog toga on ima daleko najgore posljedice u životu žene.
Usprkos svemu, mnogi od onih koji vjeruju da su i nerođena djeca ljudska bića i da je pobačaj nemoralan čin, ipak se odlučuju na njega i brane legalnost pobačaja. To dokazuje da ne smatraju kako su nerođena djeca ljudska bića na isti način kao što su to trogodišnjaci. Ne vjeruju da je pobačaj nemoralan postupak na isti način kao što bi to bilo umorstvo trogodišnjeg djeteta.
Ankete također pokazuju da mnogi koji vjeruju da je pobačaj nemoralan čin, ipak smatraju da bi trebao i dalje ostati ozakonjen. Logično je pretpostaviti da ti isti ljudi vjeruju kako je silovanje, otimanje, zlostavljanje i ubijanje djece nemoralno, ali se nikada ne bi izjasnili da silovanje i umorstvo treba legalizirati. Time se pokazuje suštinska razlika između onoga što ljudi misle kada kažu da su silovanje i umorstvo "nemoralan čin" i onoga na što misle kada kažu da je pobačaj "nemoralan čin".
Nitko tko smatra da je nerođeno dijete osoba u punom smislu te riječi ne može braniti legalizaciju pobačaja, osim ako istovremeno ne brani i legalnost ubijanja drugog ljudskog bića. Na kraju krajeva, svaki argument o majčinoj problematičnoj situaciji može se jednako uvjerljivo postaviti i po pitanju njezina dvanaestogodišnjeg djeteta, njezina supruga ili pak roditelja. U mnogim situacijama starija djeca pretpostavljaju veće troškove i pred majku postavljaju veće zahtjeve negoli je to slučaj s nerođenim djetetom. Međutim, u slučaju ubijanja starije djece, ljudi odmah takve argumente klasificiraju kao nevažeće.
Žene često kažu da pri podvrgavanju pobačaju nisu imale jasnu ideju da nekoga nose u sebi. Neke su podsvjesno znale da nose dijete, ali su popustile pred retorikom pobornika prava na pobačaj, retorikom koja plod sustavno lišava ljudskoga identiteta. One danas duboko žale zbog toga. Svoj čin smatraju očitovanjem privremenog ludila koje su podržali dobrohotni, ali zavedeni prijatelji ili članovi obitelji. Žale jer ih nitko nije pokušao odgovoriti od odluke koja ih sada proganja.
Ženama koje su pod pritiskom odlučivanja na pobačaj trebamo iskazati ljubav i brigu. Ljubav također trebamo iskazivati i ženama koje su već pobacile. Moramo učiniti sve što je u našoj moći kako bismo im pomogli da se oporave od traume pobačaja.
Drevna Knjiga izreka kaže da je ispravna odluka uvijek mudra i da sa sobom nosi pozitivne posljedice, dok je pogrešna odluka uvijek luda i prate je negativne posljedice.

LAŽNA DIHOTOMIJA
Nikomu nikada nije u najboljem interesu ubiti dijete. Kada majka naudi djetetu, tada ne biva povrijeđeno samo dijete, nego i ona sama. Nemoguće je odvojiti dobrobit djeteta od dobrobiti majke. Upravo zbog toga što je plod dijete, posljedice njegovog ubijanja su ozbiljne. Identitet prve žrtve, djeteta, sa sobom povlači i štetu koja se pobačajem nanosi i majci. Zbog toga pristup pobačaju moramo započeti s identitetom nerođenog djeteta.