Utorak, 21 Srpanj 2015

Pavlove poruke o vodstvu

Ocijeni sadržaj
(1 glas)

"Treba stoga da nadglednik bude besprijekoran, jedne žene muž, trijezan, razuman, sređen, gostoljubiv, sposoban poučavati, ne vinu sklon, ne nasilan nego popustljiv, ne ratoboran, ne srebroljubac; da svojom kućom dobro upravlja i sinove drži u pokornosti sa svom ozbiljnošću... ne novoobraćenik da se ne bi uzoholio... A treba da ima i lijepo svjedočanstvo od onih vani..." (1 Timoteju 3:2-7)

 

Jedan prijatelj arhitekt mi je jednom rekao dok smo razgledali zgradu koju je upravo bio dovršio, "Čovjek stvarno osjeti poniznost kada gleda kako njegove vlastite ideje odjednom postaju cigle, cement i boja!" Ta me primjedba podsjetila koliko nam jasniji postaju duhovni principi kada ih vidimo ostvarene u nečijem životu umjesto da ih samo razmatramo kao apstrakcije. Pavao je bio utjelovljenje principa vodstva koje je također opisao i u svojim poslanicama. On je svakako smatrao da život pojedinačnih vjernika i crkava treba odražavati solidne temelje u Kristu (vidi 1 Korinćanima 3:9-17). Promatrajući Pavlov život, možemo jasnije sagledati vodstvo.

Reputacija velikoga vođe raste s godinama. Naravno, Pavlova duhovna i moralna veličina postaju izraženije što ih se podrobnije proučava. A. W. Tozer ga je nazvao najuspješnijim Kršćaninom na svijetu. Čista je ironija i živo čuo da je Bog odabrao jednoga od najrevnijih protivnika ranoga kršćanstva, i od njega stvorio najistaknutijega vođu toga istoga pokreta.

Pavao je bio jedinstveno pripremljen za tu veliku ulogu za koju ga je Bog pozvao. Današnja suvremena paralela ovome iznimnome čovjeku bila bi netko tko je u stanju govoriti kineski u Pekingu, citirajući Konfucija; pisati duboku teologiju i poučavati ju na Oxfordu; i braniti svoju stvar na besprijekornome Ruskom jeziku pred Sovjetskom akademijom znanosti. S kime god da ga usporedim, Pavao je svakako bio jedan od najsposobnijih vođa kojega je Crkva ikada imala.

Njegova sposobnost jasno se vidi u lakoći s kojom se prilagođavao različitim publikama. Pavao se znao obraćati državnicima i vojnicima, odraslima i djeci, kraljevima i kraljevskim službenicima. Bez problema se upuštao u debatu s filozofima, teolozima i poganskim idolopoklonicima.

Pavao je imao sjajno razumijevanje Staroga Zavjeta. Učio je kod utjecajnoga učitelja Gamaliela, a kao učeniku nitko mu nije bio ravan. U vlastitome svjedočanstvu on bilježi: "... te sam u židovstvu, prerevno odan otačkim predajama, nadmašio mnoge vršnjake u svojem narodu " (Galaćanima 1:14).

Po svakim kriterijima prirodni predvodnik, Pavao se pretvorio u velikog duhovnoga vođu kada je Isus Krist preuzeo njegovo srce i um.

Pavao je imao neograničenu ambiciju usredotočenu na Krista. Njegova velika ljubav za Krista i dužnost da pronese Kristovu poruku bile su njegovi osnovni životni motivi (Rimljanima 1:14; 2 Korinćanima 5:14). Njegova živa misionarska strast pomagala mu je da nadiđe kulturološke i rasne prepreke. Svi ljudi bili su mu jednako bitni. Nečije bogatstvo ili siromaštvo, status ili intelekt nisu imali nikakve važnosti za Pavlov odnos prema toj osobi.

Uz samo obrazovanje i iskustvo, Pavao je imao i prosvjetljenje i nadahnuće Duha Svetoga. Odlike vodstva koje je Pavao poučavao jednako su relevantne danas kao što su bile u prvome stoljeću nove ere. Ne pada nam na pamet odbaciti ih kao zastarjele, ili ih smatrati kao puke opcije.

Odlomak iz Poslanice Timoteju koji je naveden na početku poglavlja daje nam kvalifikacije duhovnoga vodstva. Razmotrimo ih ponovo i razmislimo o svakome zasebnome dijelu.

Društvene kvalifikacije

Vezano za odnose unutar crkve, vođa mora biti besprijekoran. Kritičari ne smiju imati nikakvo uporište. Ako ga za što optuže, optužba pada jer njegov život ne nudi prostor za prijekor ili svjedočenje o krivnji. Njegovi protivnici ne nalaze rupu kroz koju bi mogli uvući objede ili tračeve protiv njega.

Vezano za odnose izvan crkve, duhovni vođa mora uživati dobru reputaciju. Jedan autoru poznat crkveni starješina bio je poslovni čovjek koji se često prihvaćao propovijedanja na Dan Gospodnji. Njegovi uposlenici znali su govoriti da im je jasno koje je nedjelje propovijedao u crkvi zato što bi potom u ponedjeljak bio vrlo loše raspoložen. Ljudi izvan crkve mogu jasno vidjeti kada naš život nije na razini našega svjedočanstva. Ne možemo se nadati da ćemo ljude dovoditi Kristu pokazujući im primjer takve nedosljednosti.

Oni izvana će uvijek kritizirati, ali ipak poštuju visoke ideale kršćanskoga karaktera. Kada kršćanski vođa pun visokih ideala živi svetim i radosnim životom pred nevjernicima, oni često požele isto takvo iskustvo. Narav vođe trebala bi izazivati poštovanje kod nevjernika, u njemu stvarati povjerenje i poticati njegovo zanimanje. Primjer je daleko snažniji od propisa.

Moralne kvalifikacije

Moralni principi koji označavaju kršćanski život pod stalnim su ali jedva primjetnim napadom, a među njima najviše princip spolne vjernosti. Kršćanski vođa mora biti besprijekoran na ovome ključnom i često nepopularnom području. Vjernost bračnome partneru je biblijska norma. Duhovni vođa mora biti osoba neupitnoga morala.

Duhovni vođa mora biti umjeren i ne ovisan o alkoholu. Pijanstvo ukazuje na neuredan osobni život. Pijanstvo je sramota bilo gdje, a pogotovo kada se radi o Kršćaninu. Vođa sebi ne može dopustiti tajne grijehe koji će eventualno potkopati javno svjedočanstvo.

Umne kvalifikacije

Vođa mora biti oprezan, osoba koja trezveno prosuđuje. Ovaj princip prikazuje princip "uravnoteženoga stanja svijesti koje proizlazi iz stalne samokontrole" - što je nutarnja narav koja se formira svakodnevnom disciplinom. Jeremy Taylor je ovu odliku nazvao "pojasom razuma i uzdama strasti."1 Stari grci su cijenili ovu odliku i o njoj su govorili kao o discipliniranome umu kojega nagli porivi i težnja k ekstremima ne mogu poljuljati. Na primjer, Grcima je hrabrost bila "zlatna sredina" između ishitrenosti i plahosti; čednost im je bila "zlatna sredina" između čistunstva i nemorala. Na sličan način kršćanski vođa čvrstoga uma ima pod kontrolom svaki dio vlastite osobnosti, navika i sklonosti.

Što se tiče ponašanja, vođa mora izazivati poštovanje. Uredan život je plod urednoga uma. Život vođe trebao bi odražavati Božju ljepotu i red.

Vođa također mora biti u stanju poučavati. Kod vođe tražite tu želju, tu iskru. Njome se stvaraju prilike za pomaganje drugima kako bi razumjeli značenje duhovnoga života. Vođa osjeća radost Duha i želi da i drugi upoznaju Boga. Uz toga, dužnost vođe da poučava one za koje je odgovoran mora biti potkrijepljena njegovim besprijekornim životom.

Poučavanje je težak posao, a za kvalitetno poučavanje treba uložiti vrijeme, pripremu, proučavanje i mnogo molitve. Samuel Brengle se ovako žalio:

O da je među nama više učitelja; vođa koji znaju čitati srca i ljudske potrebe zadovoljavati istinom, kao što dobri liječnici pregledavaju pacijente i na njihove boljke primjenjuju lijekove. Postoje boli u duši, otvorene i skrivene, akutne i kronične, površne i dubinske, koje istina u Isusu može iscijeliti.2

John Wesley je imao takve darove. Nikada se nije upuštao u jeftino razmetanje intelektom i uvijek je među ljudima promicao poznavanje Pisma i duhovnu obnovu. Bio je intelektualno nadaren, a krasilo ga je i impresivno poznavanje engleske književnosti. Jedan je istaknuti propovjednik izjavio da ne zna za bolji dokaz bliskoga poznavanja klasične i opće književnosti negoli je to Wesleyjev primjer. A ipak, bio je nadaleko poznat kao "čovjek od Biblije." Takva intelektualna širina usredotočena na Pismo izniman je primjer posvećenoga intelekta duhovnoga vođe.

Kvalifikacije osobnosti

Ako biste se radije upustili u borbu negoli rješavali problem, nemojte ni razmišljati o vođenju crkve. Kršćanski vođa mora biti blag, a ne ljubitelj razmirica. R. C. Trench kaže da vođa mora biti taj koji ispravlja i "rješava nepravde nanesene pravdi." Aristotel je govorio da vođa mora biti čovjek koji "pamti dobro a ne zlo, i to dobro koje je primio, a ne dobro koje je uradio." Vođa mora biti aktivno pažljiv, a ne pasivan, i svakako ne povučen u sebe, nego mirotvorac koji uvijek traži mirno rješenje, i mora biti u stanju smiriti napetu situaciju.

Vođa također mora pokazivati gostoprimstvo. Tu službu nikada ne smije gledati kao naporno nametanje nego kao situaciju koja otvara priliku da služi drugim ljudima. Naveliko korištena knjiga "Pastir iz Hermasa," nastala u drugome stoljeću poslije Krista, spominje da biskup mora biti čovjek "gostoljubiv, koji rado i svagda u svoju kuću prima sluge Božje."

Kada je Pavao Timoteju pisao poznatu poslanicu, gostionice su bile malobrojne, prljave i poznate po atmosferi nemorala. Kršćani na proputovanju ovisili su o gostoprimstvu drugih. Jedan autorov prijatelj, čovjek povećeg broja poslovnih i crkvenih dužnosti, imao je stalan princip "otvorenih vrata" za posjetitelje i siromašne svake nedjelje. Taj je stav obogatio njegov život i blagoslovio druge ljude, pokazujući pritom ovaj važan princip duhovnoga vodstva.

Žudnja i njezin blizanac, ljubav prema novcu, diskvalificiraju osobu za položaj vođe. Financijska nagrada ne može vođi biti na umu tijekom obavljanja službe. Vođa mora biti spreman jednako prihvatiti i slabije plaćeni položaj kao i onaj koji se bolje plaća.

Prije odlaska u Madeley, Johnu Fletcheru je njegov sponzor, gospodin Hill, rekao da mu se nudi položaj u Dunhamu, u Cheshireu, "gdje je župa malena, posao lagan, a plaća dobra." Štoviše, radilo se o položaju u "vrlo ugodnome kraju!"

"Žalim, gospodine," odgovorio je na to Fletcher, "Dunham mi ne odgovara. Previše je novca, a premalo posla."

Šteta je odreći te takvoga života," rekao mu je tada Hill. "Biste li radije prihvatili Madeley?"

"To bi, gospodine bilo pravo mjesto za mene." I u toj crkvi je čovjek koji nije mario za novac imao izuzetnu službu čiji se utjecaj još uvijek osjeća i u ovoj generaciji.3

Kvalifikacije obiteljskoga života

Kršćanski vođa koji je u braku mora pokazivati sposobnost "da svojom kućom dobro upravlja i sinove drži u pokornosti sa svom ozbiljnošću" (1 Timoteju 3:4). Neprihvatljiva je slika strogog i namrštenog patrijarha koji je imun na smijeh i nedodirljiv za osjećaje. Ali Pavao preporuča uredan dom u kojemu vladaju međusobno poštovanje, potpora i sloga. Nesposobnost da se vlastiti dom održi u redu onemogućila je mnogim službenicima i misionarima da ostvare puni potencijal.

Kako bi se postigao taj cilj, supružnik mora u potpunosti dijeliti duhovne težnje vođe i biti voljan podnositi nužne žrtve. Mnogi su nadareni vođe izgubili visoku službu zbog supruge ili supruga koji nisu bili voljni surađivati. Bez dobrodušne i sretne discipline u vlastitome domu od kršćanskoga se radnika ne može očekivati vrhunsko vršenje službe. Je li gostoprimstvo moguće ako su djeca razuzdana i bez kontrole? Je li moguće učinkovito služenje drugim obiteljima ako je čovjekov vlastiti dom u neredu?

Dok vođa brine o službi i misiji, ne smije istovremeno zanemariti obitelj, koja je njegova prvenstvena osobna odgovornost. Obavljanje jedne dužnosti u Božjem kraljevstvu ne znači da smo slobodni od neke druge. Postoji vrijeme za svaku legitimnu dužnost. Pavao govori da je čovjekova sposobnost vođenja vlastitoga doma dobar pokazatelj njegove spremnosti da vodi i službu.

Zrelost

Duhovna zrelost je nezaobilazna u dobrome vodstvu. Neiskusnu osobu ili novoobraćenika ne treba gurati u vodstvo. Biljci treba vremena da pusti korijenje i sazrije, a taj se proces ne da požurivati. Sjeme mora prvo rasti nadolje, korijenom, prije negoli može nositi ploda prema nebu. J. A. Bengle kaže da su neiskusne osobe "još uvijek pretjerano zelene" te da "još nisu potkresane Križem." U Prvoj poslanici Timoteju 3:10, baveći se temom đakona, Pavao nalaže, "I neka se najprije iskušavaju."

Crkva u Efezu bila je desetak godina stara kada je Timotej postao njezinim pastorom. U toj je crkvi postojalo cijelo mnoštvo nadarenih učitelja pa je sadržavala i mnogo zrelih i iskusnih osoba; stoga Pavao naglašava da novi službenik mora biti zreo - ne po starosti nego po duhovnosti i donošenju plodova. Pavao nije inzistirao na odlici zrelosti kada se radilo o vođenju nove, tek utemeljene crkve na Kreti (Titu 1:5-9), gdje još uvijek nije bilo zrelih članova. U najranijim fazama izgradnje crkve ne možemo inzistirati na zrelosti, ali valja se dobro pobrinuti da oni koji rade budu stabilna karaktera, duhovnoga stava i motivirani ambicijom za položajem.

Pavao upozorava da osoba koja nije spremna za vodstvo, a nameće joj se ta uloga, može uzoholiti i pasti "pod osudu đavlovu" (1 Timoteju 3:6). Novoobraćenik još uvijek nema duhovnu stabilnost koja je od suštinske važnosti za mudro vođenje ljudi. Nije mudro prerano davati ključne položaje čak ni onima koji jasno pokazuju talent koji obećava, kako ih status ne bi iskvario. Povijest crkve i njezine misije prepuna je primjera vođa koji su doživjeli neuspjeh jer su imenovani prerano. Neiskusna osoba koja je odjednom postavljena na položaj autoriteta nad drugim ljudima suočava se s opasnošću rasta ega. Umjesto toga novoobraćeniku koji obećava treba dati mnogo prilike da služi na poniznijim i manje istaknuti zadaćama, čime se razvijaju i prirodni i duhovni darovi. Ne treba ga prerano promicati da se ne uzoholi. A ne treba ga ni sputavati, da se ne obeshrabri.

Pavao na svojemu prvom misionarskome putovanju nije svugdje postavljao starješine. Ponekad je čekao na naredni posjet, kada bi se pitanja o duhovnome razvoju razjasnila s vremenom i iskustvom (Djela 14:23). Timotej se obratio tijekom Pavlovog prvog misijskoga putovanja, ali je postavljen na položaj tek na njegovome drugome putovanju.4

"Odlika je odrasla čovjeka, u usporedbi s nemarnim mladcem, da zna gdje je središte njegove gravitacije gdje god da se nađe, i koliko god žudio za nečim, to ga ne može spriječiti da ostane na svojemu položaju i vrši svoju dužnost," zapisao je Dietrich Bonhoeffer. A upravo je to novoobraćeniku teško postići. Postojanost je vrlina koja ide uz zrelost i stabilnost.

Zrelost se pokazuje širokogrudnim slušanjem i širokom vizijom. Pavlov susret s Kristom pretvorio ga je od uskogrudnoga licemjera u srčanoga vođu. Krist koji je otad prebivao u njemu pojačao je njegovu strast za živote drugih, proširio njegov svjetonazor i produbio njegova uvjerenja. Ali čak i u Pavlovome slučaju te su promjene nastupile postupno.

Važnost spomenutih kvalifikacija za vodstvo u kršćanskoj crkvi prepoznaju čak i svjetovni krugovi. Poganin Onosander opisao je idealnoga ratnog zapovjednika: "Mora se pažljivo kontrolirati, biti trijezan, štedljiv, ustrajan u naporima, inteligentan, bez ljubavi prema novcu, ni mlad ni star, po mogućnosti otac obitelji, sposoban kompetentno razgovarati, i čovjek od dobre reputacije."5

Ako svijet zahtijeva takve standarde od svojih vođa crkva živoga Boga treba bi vođe birati još pažljivije.

ZA RAZMIŠLJANJE

A. Za Apostola Pavla vrijeme i iskustvo bili su oruđe kojim Bog priprema vođe. Koliko dugo ste vi već svjesni da vas Bog obučava za vođu?

B. Koja područja obuke spomenuta u ovome poglavlju (društvo, moral, um, osobnost, obiteljski život, zrelost) Bog u novije vrijeme naglašava? Na koji način?

C. U ovome poglavlju se za Pavla tvrdi da je imao "bezgraničnu ambiciju za Krista." Kako biste opisali razinu ambicije za Krista u vašemu životu? Na kojim se područjima iskazuje najjasnije?

Submit to DeliciousSubmit to DiggSubmit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to StumbleuponSubmit to TechnoratiSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn
Pročitano 2561 puta

Komentirajte prvi!

Napiši komentar

Ove web stranice koriste kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo da prije korištenja web stranice pročitate opće uvjete korištenja, uvjete zaštite osobnih podataka i Informacije o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Zatvori' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.