Žene u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća uvode revoluciju u najizraženije seksističku instituciju u povijesti – u organiziranu religiju. Zbacivši tisućljetnu tradiciju, one preispituju autoritete, tumače Bibliju na novi način, osmišljavaju sebi nove službe, hrle na seminare, bore se za pravo zaređenja, čiste seksističku terminologiju iz liturgije, reintegriraju ženske vrijednosti i preuzimaju položaje u vodstvu.⁶

Među «kršćanskim feministima» koji podupiru ove tendencije jedna od najčešćih optužbi protiv tradicionalnih stavova prema ulozi žene je da su «seksistički,» odnosno, drugim riječima, da umanjuju vrijednost žene. Ta je optužba ipak samo karikatura. Tradicionalne stavove utemeljene u biblijskome učenju Bog je kroz povijest koristio kako bi poštovanje žena uvećao, a ne kako bi ih držao u potlačenosti.

U starome Izraelu žene se cijenilo i hvalilo, i to na način kakav se nije mogao pronaći u okolnim društvima toga vremena. Narodni zakon tražio je netipičan monogamni brak (usp. Izreke 5,15-21), a Bog je osuđivao svakoga tko nije ostao vjeran ženi svoje mladosti (1 Kraljevi 11; Malahija 2,13-16). U izrekama se kaže: «Kreposna je žena vijenac mužu svojemu» (12,4) i: «Više vrijedi ona nego biserje» (31,10).

U novozavjetno vrijeme Pavao nalaže da muževi vole svoje žene kao vlastito tijelo (Efežanima 5,28-30), a to je pak građanima grčko-rimske kulture bilo doslovno revolucionarna ideja, jer je bilo uobičajeno da supruga muškarcu bude sluškinja, a da on istovremeno ima brojne priležnice. Čak i u kasnom puritanskome dobu u Americi, odmah nakon vremena obilježenoga najkonzervativnijim opće religijskim stavovima u povijesti, žena je bila pošteđena brojnih neugodnosti. Jedan povjesničar piše:

Kada je Philip Schaff godine 1855. pisao svojim učenim prijateljima u Njemačkoj kako bi im objasnio kakva je Amerika, izjavio je ovo: «Dobro je poznato duboko poštovanje žena u Americi.» Doslovno je rekao: «Amerika se ponekad naziva rajem za žene jer je žena bila pošteđena robovanja kakvo je u Europi bilo uobičajeno, muškarci su je toliko poštovali da je mogla slobodno putovati bez problema, a imala je i prednost u svakome društvu.» U Europi onoga doba govornik koji se obraćao mješovitoj publici započeo bi s «gospodo i dame»; u Americi onoga vremena govornik bi pri obraćanju toj istoj publici započeo s «dame i gospodo.»7

Biblijski kršćani priznaju da Božja riječ ženama jasno postavlja određena ograničenja vezano za crkvene službe. Ne vjerujemo da je Bog žene stvorio inferiornima u odnosu na muškarce, nego da ih je jednostavno stvorio različitima od njih. Baš kao što svaki dio motora mora obavljati različitu zadaću kako bi se automobil mogao uredno kretati, i baš kao što svaki igrač u sportskome timu mora odigrati jedinstvenu ulogu kako bi tim pobijedio, tako muškarci i žene moraju obavljati različite funkcije u zajednici kako bi crkva proslavljala Boga.

Neki od glavnih poslova koje je Bog osmislio za ženu unutar Njegovoga tijela su podložna učenica, darovita učiteljica, vješta domaćica i ponizna sluškinja.

Podložne učenice

Iako se svakome članu tijela Kristova nalaže da bude podložan drugima (Efežanima 5,21), Pismo posebno naglašava ovu odliku kada govori o ulogama žene. Razmotrite sljedeće odlomke, od kojih se svi odnose posebno na ponašanje žene tijekom javnih crkvenih sastanaka:

Ali htio bih da znate: svakomu je mužu glava Krist, glava ženi muž, a glava Kristu Bog… A muž ne mora pokrivati glave, ta slika je i slava Božja; a žena je slava muževa. Jer nije muž od žene, nego žena od muža. I nije stvoren muž radi žene, nego žena radi muža. Zato žena treba da ima "vlast" na glavi... (1. Korinćanima 11,3-10)

Žene na Sastancima neka šute. Nije im dopušteno govoriti, nego neka budu podložne, kako i Zakon govori. Žele li što saznati, neka kod kuće pitaju svoje muževe jer ružno je da žena govori na Sastanku. Ili zar je riječ Božja od vas proizašla, zar je samo k vama došla? Smatra li tko da je prorok ili duhom obdaren, neka zna: što vam pišem, Gospodnja je zapovijed. Tko to ne prizna, ne priznaje se. (1. Korinćanima 14,33-38)

Žena neka u miru prima pouku sa svom podložnošću. Poučavati pak ženi ne dopuštam, ni vladati nad mužem, nego - neka bude na miru. Jer prvi je oblikovan Adam, onda Eva; i Adam nije zaveden, a žena je, zavedena, učinila prekršaj. (1. Timoteju 2,11-14)

Brojni problemi tumačenja ovih odlomaka i mnoštvo pitanja koja se javljaju vezano za njihovu primjenu ne spadaju u temu ovoga poglavlja. Na drugim se mjestima o njima podrobno raspravlja.8 Međutim, u ovim su redcima jasno iznesene dvije ideje koje nisu otvorene za legitimno različita tumačenja: (1) U kontekstu mjesne crkve, svaka se žena treba podložiti muškome vodstvu, i treba učiti od muškaraca, umjesto da poučava muškarce. (2) Starješinstvo i drugi položaji vlasti nad muškarcima nisu biblijska opcija za kršćanku, kao ni bilo kakva uloga poučavanja i savjetovanja u kojoj bi ona imala autoritet nad muškarcima. Božji je plan da podložno učenje žena bude ključni čimbenik otkrivanja Njegove naravi kroz crkvu, kao i učinkovito svjedočanstvo tijelu.

Ponavljamo, ova uloga podložnosti ni na koji način ne znači da je žena inferiorna pred muškarcem. Razlika između muškaraca i žena nije u kvaliteti ili sposobnosti, nego u funkciji. Ova se razlika prikazuje i u retku 1. Korinćanima 11,3, gdje Pavao kaže: «Ali htio bih da znate: svakomu je mužu glava Krist, glava ženi muž, a glava Kristu Bog.» Položaj muškarca kao glave ženi ne znači da je muškarac na neki način superioran nad njome, kao što ni Bog kao glava Kristu nije superioran nad Kristom! «Glava Kristu [je] Bog» označava podložnu ulogu koju je Isus preuzeo na sebe kada je hodio zemljom, a «glava ženi [je] muž» jednostavno označava različitost uloga koje je Bog dao ženi i muškarcu.

A ta «različitost uloge žene», suprotno primjedbama feminista, uopće nije tegobna. William Hendriksen u svojemu komentaru na 1. Timoteju piše:

Iako ove riječi iz redaka 1. Timoteju 2,11 i 12, kao i njihova paralela u 1. Korinćanima 14,33-35, mogu zvučati za nijansu neprijateljski, one su u stvarnosti nešto sasvim drugo. One su zapravo izraz nježnoga suosjećanja i suštinskoga razumijevanja. Njihovo je značenje: Neka žena ne ulazi u aferu aktivnosti za koju samim svojim stvaranjem nije osmišljena. Neka ptica ne pokušava živjeti pod vodom. Neka riba ne pokušava živjeti na suhom. Neka žena na pokušava izražavati autoritet nad muškarcem tako što će ga poučavati na javnome bogoslužju. I radi nje same, i radi duhovne dobrobiti crkve takvo se nesveto suprotstavljanje božanskome autoritetu zabranjuje.9

Na sličan način R. L. Dabney piše:

Pavao ne govori da žena ne bi trebala propovijedati na javnim mjestima zato što je smatra manje pobožnom, manje revnom, manje rječitom, manje učenom, manje hrabrom ili manje intelektualnom od muškarca. Kod zagovornika ženskih prava na ovaj položaj postoji stalna težnja brkanju ideja, kao da je Pavao, rekavši da žena na smije činiti ono što čini muškarac, to rekao kako bi umanjio vrijednost ženskoga spola. To je čista pogreška… ženu Pavao isključuje iz ove muške zadaće javnoga propovijedanja, ne zato što bi ona bila inferiorna muškarcu, nego jednostavno zato što ju je njezin Stvoritelj napravio za drugi posao koji pak nije kompatibilan s ovime. Isto je tako mogao, kao i sama priroda, odrediti da žena neće pjevati bas vokal, ne stoga što bi smatrao da je duboki glas ljepši – možda je smatrao da je čisti alt ženskoga grla daleko ugodniji – nego zato što ju i sama njezina konstitucija upućuje na više glasovne dionice u koncertu ljudskoga postojanja, pa je stoga neprikladna za druge, grublje i manje melodične dionice.10

Naše je grješno društvo (a možda i naše grješno srce) uvjerilo mnoge od nas da je blaženije voditi negoli slijediti. To nije uvijek istina, jer vodstvo sa sobom nosi probleme, poteškoće i boli kakve sljedbenici nikada ne iskuse. Bog je stvorio ženu da bude ovisna o muškarcu, kako bi je muškarac štitio, njegovao i brinuo se o njoj. Svaki suprug koji istinski voli svoju suprugu i koji želi biti prava glava doma zna da to uopće nije lak zadatak. Ponekad bi bilo daleko ugodnije slijediti negoli voditi. A svaki starješina koji istinski ljubi Gospodina i koji želi biti pravi vođa u crkvi zna da to nije lak zadatak. Za vrijeme teških trenutaka on možda snažno želi predati svoj položaj nekom revnosnom nasljedniku!

Upravljanje i poučavanje u crkvi nisu teret kojega žene moraju nositi. Zbog toga bi trebale biti zahvalne Bogu i radosno nastojati obnašati mnoštvo drugih važnih službi u koje su često pozvane.

Darovite učiteljice

Žene ne bi trebale poučavati muškarce, ali to ne znači da nisu nadarene na području poučavanja i obuke. Naprotiv, one su ključno oruđe u Božjemu planu za obrazovanje djece i drugih žena.

Obučavanje djece. Redci 1 Timoteju 5,9-10 govori o popisu starijih udovica koje je uzdržavala prva crkva, čemu je vjerojatno cilj bio određivanje žena koje će se posvetiti posebnoj službi u zajednici. Uvjeti koji se postavljaju za ovaj popis otkrivaju nam službe koje pobožne žene mogu i trebaju obavljati. Mora imati «svjedočanstvo dobrih djela», a prvo dobro djelo koje se spominje je odgajanje djece. Pavao kaže da se ženu može upisati na popis ako «je djecu odgojila». Izvorna grčka riječ koja se ovdje prevodi kao «odgajanje» je ona ista koju nalazimo u Efežanima 6,4, «A vi, očevi (a mogli bismo dodati i «vi majke»), ne srdite djece svoje, nego ih odgajajte stegom i urazumljivanjem Gospodnjim!» A u 1. Timoteju 2,15, Pavao svoju raspravu o ograničenjima ulaska u službu za žene nastavlja govoreći: «A spasit će se rađanjem djece ako ustraje u vjeri, ljubavi i posvećivanju, s razborom.»

Ti redci (kao i mnogi drugi u Pismu) kao da ukazuju na to da žene imaju primarnu ulogu u razvoju djece. Zapovijed «rada u kući» omogućuje ženama provođenje više vremena s djecom, a u većini slučajeva one kao da su za ovu ulogu nadarenije od muškaraca. U svakome slučaju, Pismo jasno navodi da je uloga žene u odgajanju djece nužna. U Izlasku 20,12 peta zapovijed glasi: «Poštuj oca svoga i majku svoju.» U Božjim očima majku se mora poštovati koliko i oca. Izlazak 21,15 jasno govori: «Tko udari svoga oca ili svoju majku, neka se kazni smrću.» U Izlasku 21,17 nalazimo zapovijed: «Tko prokune svoga oca ili svoju majku, neka se kazni smrću.» U Božjim je očima prijezir i neposlušnost prema majci jednako ozbiljan prijestup kao i prema ocu.

Knjiga izreka prepuna je prikaza kojima se djecu potiče da na jednak način poštuju oca i majku. Redak Izreke 1,8 glasi, «Poslušaj, sine moj, pouku oca svoga i ne odbacuj naputka svoje majke»; Izreke 6,20 pak glasi: «Sine moj, čuvaj zapovijedi oca svoga i ne odbacuj nauka matere svoje»; a Izreke 30,17: «Oko koje se ruga ocu i odriče posluh majci iskljuvat će potočni gavrani i izjesti mladi orlovi.» Uvijek se iznova djeci nalaže da majkama iskažu jednako poštovanje kao i očevima. Bog opetovano govori kako će kazniti neposluh djece prema majkama, baš kao što je kazniti i neposluh prema očevima.

Naravno, ako je odgajanje djece posebna ženska služba, tada bi žene trebale, ako je to moguće, imati djecu. Postoje slučajevi kada je to fizički nemoguće, ali ako je žena u mogućnosti, trebala bi se odlučiti na to. A kada žena ima djecu, treba ih odgajati u Božjoj disciplini i pouci, kako bi ona kasnije imala utjecaj na crkvu i na svijet za Krista. Sjetite se samo doprinosa kojega su mnoge žene dale tijekom povijesti svijetu odgojivši pobožne vođe. Izreka koja kaže da ruka koja ljulja zipku upravlja svijetom stvarno je istinita. Žene mogu uvelike doprinijeti crkvi i svijetu djelujući odozdo prema gore, a ne odozgor prema dolje.

Ali, što je sa ženama koje ne mogu imati djece, ili onima čija su djeca otišla od kuće? Mogu li takve žene još uvijek imati službu odgajanja djece? Da, jer ako i nemaju svoje djece, trebale bi pronaći drugu djecu i pomoći ih odgajati. Mogu k sebi pozivati djecu drugih ljudi. Mogu se s tom djecom zabaviti i pričati im o Spasitelju. Neki roditelji brojne djece veoma su zaposleni, a žene koje nemaju djece mogu neizmjerno utjecati na život tih mališana kojima možda treba više pažnje odraslih negoli im to roditelji stižu pružiti.

Čak i žene bez vlastite djece mogu biti izuzetno nadarene za rad s djecom. Bog im je dao taj dar i one bi ga trebale koristiti. Žene bi se trebale obraćati mališanima i dovoditi ih Kristu. Iako roditelji možda često s vrlo malo uspjeha potiču i opominju svoju djecu, ponekad taj isti poticaj ili opomena od strane neke druge osobe nosi dodatnu težinu i daje rezultate. Žena možda nikada ne shvati u kojoj je mjeri utjecala na dječji život dok ne stigne u nebo, ali treba biti sigurna da je njezin utjecaj velik.

Obučavanje mlađih žena. Žalosno je čuti da starije kršćanke govore: «Rodila sam djecu, odgojila sam ih i sad sam na odmoru. Ne želim se više baviti djecom. Neću ponovo one iste probleme.» Bog im je kroz osobno iskustvo dao ogromnu mudrost vezano za dom i odgoj djece. U tome trenutku bi zapravo trebale govoriti: «Moja služba tek počinje!»

Redci Titu 2,3-5 glase: «starice isto tako… učiteljice dobra da urazumljuju mlađe neka ljube svoje muževe, djecu, neka budu razumne, čiste, kućevne, dobre, podložne svojim muževima da se riječ Božja ne bi pogrđivala.»

Starije bi žene trebale stalno poučavati one mlađe, jer za sobom imaju godine iskustva. A mlade bi žene trebale poučavati one još mlađe o onomu što su naučile proučavanjem Biblije i kroz svoje kršćansko iskustvo. To je ključna dužnost i privilegija žena u crkvi.

Na svijetu ima više žena i djece negoli muškaraca, stoga pred ženama stoji ogromno misijsko polje! Neke se žene žale da nemaju što činiti za Krista. Ali one koje to govore obično samo traže opravdanje jer ni ne žele požrtvovno služiti Kristu. Žene nikada legitimno ne mogu kazati da nemaju što činiti za Krista sve dok nisu poučile svako potrebito dijete i ženu u crkvi i široj zajednici svemu što znaju o Riječi Božjoj. To su zapravo službe koje žene često obavljaju bolje od muškaraca, jer među djecom i ženama postoje problemi s kojima se druga žena može nositi daleko bolje od muškarca. Žena drugoj ženi može iznijeti osobne probleme o kojima nikada ne bi razgovarala s muškarcem, a žena ujedno bolje od muškarca razumije emocionalnu logiku i stanje druge žene.

Vješta domaćica

U 1 Timoteju 5,10 ukazuje se na drugu važnu službu žene u crkvi kada se govori da je udovicu moguće uvrstiti na popis ako «je bila gostoljubiva.» Danas je služba gostoprimstva uvelike zaboravljena, međutim, u vrijeme prve crkve ona je bila ključni čimbenik. Alexander Strauch je napisao izvrsnu knjižicu o ovoj temi, a naslov joj je Using Your Home for Christ (Stavljanje vašega doma u službu Kristu; op. prev.). U njoj se nalazi sljedeći sažetak:

• Gostoprimstvo je ključni element u izgradnji kršćanske zajednice. Gostoljubivost je možda najbolji način promicanja bliske bratske ljubavi. Ona je posebno važna u crkvama gdje se ljudi dobro ne poznaju ili u kojima su poznanstva samo površna, ograničena samo na nedjeljno jutro.
• Gostoprimstvo je učinkovito oruđe evangelizacije. Pokazivanje Kristove ljubavi drugima u domaćemu okružju može biti jedini način da kršćani iznesu svjedočanstvo svojim susjedima. Kršćanska kuća može biti svjetionik za Boga u duhovno mračnome susjedstvu.
• Gostoljubivost je biblijska zapovijed. Mnogi kršćani ni ne znaju što Novi zavjet poučavao o gostoprimstvu i njegovome učinku na okoliš mjesne crkve.11

Zapovijedi koje autor spominje nalaze se u Rimljanima 12,13, 1. Petrovoj 4,9 i Hebrejima 13,2. Ovaj potonji redak glasi: «Gostoljublja ne zaboravljajte: njime neki, i ne znajući, ugostiše anđele!» Strauch je svakako u pravu kada tvrdi da vrlinu gostoprimstva treba nanovo otkriti, a iako se i muškarce poziva na «gostoljubivost» (1. Timoteju 3,2), često su upravo žene iznimno nadarene za ovu službu. Stvorene su da budu «radnice u kući», a gostoprimstvo s ciljem izgradnje i evangelizacije služba je koja se savršeno uklapa u njihovo djelovanje na tome području.

Obratite posebnu pažnju na riječi majke i domaćice (s diplomom iz teologije) Dorothy Patterson:

Žene su oslobođene istinske slobode koju su uživale stoljećima, slobode da upravljaju domom, odgajaju djecu i bave se osobnom kreativnošću; ispire im se mozak kako bi povjerovale da nedostatak zanimanja s titulom i stalnom plaćom baca ženu u okove neuspjeha, dosade i ograničava je na zatočeništvo kod kuće. Iako feminizam govori o oslobođenju, samoispunjenju, osobnim pravima i rušenju barijera, te fraze na kraju nezaobilazno znače upravo obratno. Zapravo, istina je oprečna jer radno mjesto za plaću i položaj mogu, preokrećući ženine prioritete, zatomiti njezin prirodni poriv za stvaranjem doma i obitelji, pa je stoga skoro nezaobilazno da će požeti neuspjeh u odgoju vlastite djece i stvaranju krova nad glavom onima koje najviše voli. Svakodnevica prati svaku vrstu posla, koliko god on bio dobro plaćen ili prestižan, tako da bijeg od dosade nije zajamčen samom činjenicom da radite negdje izvan kuće. A gdje je tu vrijeme za osobnu kreativnost, kada u suštini obavljate dva posla – jedan kod kuće i drugi na radnome mjestu? …

Vođenje domaćinstva – kao supruga i majka – nije destruktivna nestašica korisnih aktivnosti, nego bogata oaza prilika; to nije turobna tamnica u kojoj se zatvaraju nečiji talenti i vještine, nego sjajan katalizator za smisleno usmjeravanje kreativnosti i energije; to nije konop kojim se svezuje nečija produktivnost na tržištu, nego su to uzde za usmjeravanje potomstva; to nije represija intelektualne snage, nego pružanje mudrih uputa vlastitome domu; to nije ogorčeno preuzimanje uloge inferiornosti, nego sjajni prikaz izvornoga Božjega plana za uzajamno nadopunjavanje dvaju spolova, posebno u smislu Božjega plana za brak; to nije ni ograničavanje darova niti odraz škrtosti u podjeli koristi od tih darova, nego umnažanje majčinskoga naslijeđa za naraštaje koji dolaze i velikodušno davanje svega onoga što prema Božjemu planu jedna majka treba dati onima koji su joj povjereni na brigu.12

Ponizna sluškinja

Redak 1. Timoteju 5,10 također kaže da se ženu može unijeti u popis ako «je svetima noge prala… [i ako] je nevoljnima pomagala». U Pavlovo su vrijeme žene doslovno prale svetima noge jer je ta služba bila potrebna kada se crkva sastajala. U današnjoj crkvi taj čin predstavlja potrebu za ženama koje će služiti fizičkim potrebama članova crkve, pa čak i same crkvene zgrade. A pobožne žene mogu vrlo učinkovito služiti pomažući potrebitima, bilo da se radi o samohranim majkama i njihovoj djeci, nepokretnima, bolesnima ili pak onima koji imaju financijskih poteškoća (usp. 1. Timoteju 5,16).

Dakle, uloge podložne učenice, darovite učiteljice, vješte domaćice i ponizne sluškinje su neke od funkcija koje žene mogu obavljati u crkvi. Svatko otvorenoga uma će nesumnjivo uvidjeti da tu svakoj pobožnoj ženi ima i više nego dovoljno posla u služenju Krista. Svatko otvorenoga uma također će shvatiti da zadaci koje je Bog dodijelio ženama nisu nebitni, nego veoma važni. Zapravo, ti su zadaci jednako važni kao i oni koje je Bog dodijelio muškarcima. Oni se međusobno donekle razlikuju, ali to ne znači da su jedni manje važni od drugih.

U retku Postanak 3,1, Sotona govori Evi: «Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?» To, naravno, nije bila istina. Bog je bio rekao: «Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo!» (Post 2,16-17). Sotonin je pak naum bio usredotočiti Evinu pažnju na ono što joj nije bilo dopušteno. A upravo to Sotona i danas čini sa ženama. Govori ženama da ih muškarci iskorištavaju kao ropkinje i sluškinje. Potiče ih da se pobune i daju muškarcima na znanje da žene imaju pravo činiti iste stvari kao i muškarci. On im želi pažnju usmjeriti na ono što im prethodno nije bilo dopušteno, te da pritom važni zadaci koje mogu i trebaju ispunjavati ostanu neodrađeni.

Neka Bog pomogne kršćankama kako ne bi mrmljale ili prigovarale zbog onoga za što ih Bog nije stvorio, te kako bi umjesto toga zahvalno i poletno obavljale svoje Bogom dane službe. Neka Bog također pomogne muškarcima da obavljaju svoje dužnosti, jer kada se muškarci i žene drže uloga za koje su stvoreni, Bog se proslavlja.

Iz: Život u Očevu domu - Wayne A. Mack i Dave Swavely