Stvaranje učenika započinje evangelizacijom. Kao što je to netko rekao, cilj kršćaninovoga života je napučiti nebo i isprazniti pakao.

U evangelizaciji takt i korake određuje sâm Gospodin Isus Krist. Četvrto poglavlje Evanđelja po Ivanu daje nam dojmljiv primjer Isusovog stava prema evangelizaciji.

Korištenje prilike

Četvrti redak: "Morao je proći kroza Samariju." Pomnije razgledanje zemljovida Palestine kakva je bila u danima Gospodina Isusa otkriva da je najkraći put iz Jeruzalema do Galileje išao kroz Samariju. Ipak, to nije bio put kojim je većina ljudi putovala. Umjesto putovanja kroz Samariju, oni bi se spuštali s brdovitog područja Jeruzalema sve do obala Jordana i potom slijedili vijugavi riječni tok sve do Galileje.

Razlog tomu datirao je još iz vremena asirskoga zatočeništva, kada je deset izraelskih plemena raseljeno. Preostali pripadnici tih plemena ostali su na svojoj zemlji i počeli se miješati s drugim narodima, stvarajući tako mješavinu naroda – Samaritance. Iz toga su ih razloga Židovi prezirali. Židovski "čistunci" bili su u stanju napraviti bilo što samo kako bi izbjegli kontakt sa Samaritancima.

Ali ovdje vidimo da Isus mora proći kroz Samariju. Ali zašto? Zbog čega je smatrao da je nužno da prođe kroz regiju prezrenih ljudi? Vjerujem da je to bilo kako bi pokazao univerzalnost evanđelja. Poruka našega Gospodina Isusa Krista nije bila samo za odabrani narod, nego za ljude svakoga jezika, plemena i rase.

Tu se krije vrlo važna pouka za svakoga tko želi biti učenik. Njegov cilj mora biti posezanje za izgubljenima. Kako bi to postigao, on mora slijediti Spasiteljev primjer i biti "prijatelj carinicima i grešnicima". Previše je evangelista koji odvajanje od svijeta tumače kao "odvajanje od svjetovnih ljudi". Evangelizacija započinje prijateljstvom sa svjetovnim ljudima. Učenik mora biti vjeran Pismu, ali nije vezan poslušnošću ljudima čija teološka tumačenja nisu biblijska.

Deveti redak: "Kaže mu na to Samaritanka: 'Kako ti, Židov, išteš piti od mene, Samaritanke?' Jer Židovi se ne druže sa Samaritancima."

Isusov čin objavljuje da "on ima posla s čitavim svijetom".

Isus je stigao do Jakovljevog zdenca, umoran i žedan (vidi retke 6 i 7). Njegove su potrebe bile jednostavne i lako shvatljive. Trebao je odmor i osvježenje. Ali umjesto da zadovolji svoje potrebe, on iz te potrebe stvara priliku za svjedočenje.

Kad sam prvi put shvatio ovu istinu iz četvrtog poglavlja Evanđelja po Ivanu, ostao sam zatečen. Svoje potrebe često koristim kao izgovor da izbjegnem svjedočenje. Na primjer, sjećam se jedne konferencije na atlantskoj obali SAD-a. Tijekom tog vikenda govorio sam pred okupljenima nekih četiri ili pet puta i osobno razgovarao s nekoliko desetaka ljudi. Bio sam umoran i nisam se htio upuštati u još jedan razgovor. Vraćajući se kući potrudio sam se prvi ući u zrakoplov, odabrao sam sjedalo do prozora i brzo položio aktovku na sjedalo do sebe kako bih potakao ljude da sjednu negdje drugdje. Dopustio sam da mi moja potreba bude izgovor kako ne bih morao svjedočiti.

Dok se Isus odmarao, vidio je kako Samaritanka prilazi k zdencu kako bi zagrabila vode. Teško da se baš nju moglo smatrati "dobrom prilikom". Bila je Samaritanka. On je bio Židov. Židovi nisu imali posla sa Samaritancima. Bila je žena; on je bio muškarac. Muškarci se nisu upuštali u priče sa ženama. Bila je grešnica; on je bio pravednik. Pravedni se ljudi ne druže s nepravednima. Bila je odmetnik; on je bio veliki Učitelj. Ona je bila na lošem glasu, a on se, upuštajući se u razgovor s njome, izlagao opasnosti da također dođe na loš glas.

Jednom sam putovao starim zrakoplovom tipa DC3 na jednoj od kraćih zračnih relacija. Već sam sjedio na svojemu mjestu kada mi se približila poprilično dostojanstvena dama u svojim šezdesetim godinama života i sjela tik do mene. Izgledala je veselo i prijateljski dok je sjedala jer se smijala i šalila s drugim putnicima.

Kada je sjela započeo sam razgovor s njome govoreći: "Vi ste baš neka vesela mlada dama."

Položila je ruku preko moje i rekla: "Mladiću, nemate pojma kako sam zapravo jadna. Imam novca koliko god želim, ali muž mi je umro, nemam pravih prijatelja i nemam razlog da dalje živim."

Svojim izgledom i ponašanjem isprva ničim nije odavala da je vrhunski kandidat za primanje evanđelja Isusa Krista. A ipak mi je potom otvorila srce i na svoj mi način rekla da očajnički treba ono što joj Spasitelj nudi. Ono što je isprva izgledalo kao slaba šansa da podijelim Krista, pokazalo se zapravo kao sjajna prilika.

Načela evangelizacije

Postoji mnoštvo načela koja se mogu izvući iz službe našega Gospodina vezano za evangelizaciju. Osam takvih, iz četvrtog poglavlja Evanđelja po Ivanu posebno nam je zanimljivo. Možda će vas ovo potaknuti na razmišljanje i dovesti do toga da pronađete još ovima sličnih načela.

1. Stvorite priliku tražeći uslugu.

"Dođe neka žena Samaritanka zahvatiti vode. Kaže joj Isus: 'Daj mi piti!'" (redak 7).

Dio je naše ljudske prirode da volimo zadužiti druge ljude jer se tako osjećamo važnima i potrebnima. Tražeći od nje vodu, Isus je učinio da se Samaritanka osjeća važnom i potrebnom. Otkrivajući joj svoju potrebu stvorio je otvorenu atmosferu u kojoj je osjećala slobodu da govori o vlastitim potrebama.

Jednom je jedan student na predavanju iz biologije upoznao prekrasnu kolegicu. Mnogi od njegovih prijatelja pokušali su je nagovoriti da izađe s njima, ali nijedan od njih nije imao uspjeha. On se odlučio na više inovativan pristup. Na sportskoj jakni nedostajalo mu je jedno dugme pa ju je zamolio da mu ga prišije. Pristala je, a on je insistirao na uzvraćanju usluge tako što će je pozvati van.

Kada se zbližavamo s ljudima postoji mnoštvo stvari koje možemo uraditi kako bi se osjećali važnima. Na skijalištu ili na terenu za golf možete možda nekomu reći: "Primijetio sam da ste vrlo vješti u ovome. Biste li mi bili voljni dati par savjeta kako da poboljšam svoju izvedbu?" Kućanica može isti pristup iskoristiti sa susjedom, zamoli li je za neki recept, šalicu brašna ili nešto slično.

2. Pristup prilagodite osobi.

"Isus joj odgovori: 'Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: "Daj mi piti", ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive.'" (redak 10).

Isus je ovdje uradio dvije stvari kojima vrlo malo ljudi može odoljeti: ponudio joj je dar i pobudio je njenu radoznalost.

Nedugo nakon što sam se oženio kupio sam supruzi za rođendan kristalnu zdjelu. Poklon sam donio kući i ostavio ga u automobilu do pravoga trenutka za predaju. Te sam joj noći u krevetu spomenuo poklon i time toliko potakao njezinu radoznalost da nije mogla zaspati sve dok nisam otišao do automobila i donio joj poklon.

Gospodin Isus bio je vrhunski znalac po pitanju korištenja pravoga pristupa za pravu osobu. Isto je uradio i s Nikodemom, prema izviješću iz trećeg poglavlja Evanđelja po Ivanu. Vidjevši da je Nikodem religijski vođa, Isusov pristup bio je teološki: "Moraš se nanovo roditi."

Veliki biblijski učitelj H. Clay Trumbull vozio se jednom u vlaku, na sjedalu do čovjeka koji je otvorio pljosku i ponudio ga viskijem. Dr. Trumbull je odbio ponudu. Nakon par minuta čovjek je ponovio ponudu, a dr. Trumbull ga je ponovo odbio. Nakon treće ponude, čovjek je rekao dr. Trumbullu: "Vjerojatno smatrate da sam loš čovjek kada ovoliko pijem?"

"Ne", rekao mu je dr. Trumbull. "Mislim da ste veoma velikodušan čovjek kada mi stalno nudite piće." Taj je uvod bio dovoljan da dr. Trumbull čovjeka dovede Kristu prije kraja putovanja.

3. Odaberite pitanja na koja želite odgovoriti, a ostala ignorirajte.

Samaritanka je rekla Isusu: "Židovi se ne druže sa Samaritancima" (redak 9). Isus je odlučio ignorirati njezinu kontroverznu primjedbu. Samaritanka je potom ponovo iznijela jednu kontroverznu činjenicu. Ovoga se puta radilo o mjestu na kojemu bi ljudi trebali štovati Boga (redak 20). U tome je trenutku dodirnula kritičnu temu, a Isus je odlučio odgovoriti.

Kod evangeliziranja steknite osjećaj za važne teme i dobro ih savladajte. Općenito govoreći, to su pitanja koja se odnose na upoznavanje Boga. Isus je svoj govor usmjerio na zadovoljavanje njezinih potreba i nije se uplitao u sporedne teme.

Kada ljudima govorite o Kristu, iskrsavaju raznorazna pitanja. "Ako Biblija kaže da ne smiješ oženiti vlastitu sestru, koga je onda Kajin oženio? "Što će Bog uraditi sa svim onim ljudima koji za života nisu čuli poruku spasenja?"

Čovjek često nije ni svjestan koliko je neko pitanje od kritične važnosti osobi koja ga postavlja. Radi li se o istinskom problemu ili osoba pokušava zaobići ključne teme? Kako biste to lakše odredili, možete uzvratiti otprilike ovako: "Kada biste znali odgovor na to pitanje, bi li se time vaš odnos prema Isusu Kristu promijenio?" Ako osoba odgovori negativno, tada možete kazati da su istinski važna pitanja ona koja su vezana uz upoznavanje Boga na osoban način. Ali ako osoba odgovori pozitivno, tada dajte sve od sebe kako biste odgovorili na takvo pitanje. Ako ne znate odgovor na to pitanje, budite iskreni i recite da ne znate te da ćete se potruditi doznati.

4. Ciljajte na "živac" koji osobu potiče da iznese svoju potrebu na vidjelo.

Samaritanka je s Isusom počela raspravljati o njegovoj sposobnosti da sam zagrabi vodu iz Jakovljeva zdenca. Isus je uzvratio rečenicom: "Idi i zovi svoga muža pa se vrati ovamo." (redak 16). Odgovorila je da nema muža, a Isus ju je potpuno razotkrio tvrdnjom: "Dobro si rekla: 'Nemam muža!' Pet si doista muževa imala, a ni ovaj koga sada imaš nije ti muž. To si po istini rekla." (redak 17 i 18).

Evanđelje je Radosna vijest da Bog može promijeniti čovjeka. Ova se Radosna vijest zasniva na pretpostavci da se potrebe svake osobe mogu zadovoljiti. Kod evangelizacije je stoga prvi cilj potaknuti osobu da iznese svoju potrebu.

Zamislite da idete ulicom i pred vama se niotkud stvori neki neznanac, zgrabi vas za ruku i kaže vam: "Izgledate bolesno. Dođite sa mnom u moju ordinaciju. Operirat ću vas i osjećat ćete se bolje." Što mislite, kako biste reagirali? Ja bih osobno najvjerojatnije pobjegao što brže mogu.

Moramo se čuvati takvoga pristupa ljudima tijekom evangelizacije. Vjerojatni baš i nije najbolji pristup ako nepoznatoj osobi priđete i kažete otprilike: "Želite li biti spašeni?" Umjesto toga bolje je usredotočiti se na upoznavanje osobe. Postavljate prodorna pitanja čak i prije negoli se upustite u razgovor o Isusu Kristu. Otkrijte koje su potrebe toga čovjeka i što mu je u mislima.

Prije nekoliko mjeseci razgovarao sam s mladom studenticom koja se od kuće vraćala na sveučilište. Tijekom razgovora spomenula je da se sprema diplomirati sociologiju. Žarko je željela raditi kao socijalni radnik. Pitao sam je zašto je odabrala takvu karijeru, a ona mi je odgovorila da želi pomagati ljudima. U tome sam je trenutku mogao slobodno pitati što misli s kojim se istinskim potrebama ljudi danas suočavaju. To je potaklo duboku duhovnu raspravu tijekom koje sam bio u prilici s njome podijeliti evanđelje.

5. Kažite istinu čak i ako to boli.

"Vi se klanjate onome što ne poznate, a mi se klanjamo onome što poznamo jer spasenje dolazi od Židova." (redak 22). Isusova izjava da "spasenje dolazi od Židova" bila je upravo ono što je odbijalo Samaritance. Njezina prva reakcija na takvu tvrdnju vjerojatno bi bila: "Evo još jednog netolerantnog Židova koji smatra da ima odgovore na sva pitanja." Ipak, Kristova izravnost ovdje joj je pružila samopouzdanje i vjeru u njegov karakter kada joj je otkrio da je upravo on Mesija. Ako se suzdržavamo govoriti ono za što znamo da je istina, tada kod slušatelja stvaramo dojam nepouzdanja u ono što vjerujemo.

Kršćanima koji se drže Biblije ponekad je nelagodno raspravljati o načinu na koji Bog djeluje. Naša je unutarnja reakcija na učestalo pitanje: "Zašto je Bog zatirao čitave narode u Starome zavjetu?" često otprilike ovakva: Bože, opet si se uvalio u nevolju! Da vidimo mogu li te ovoga puta izvući.

Tijekom svjedočenja susretat ćete se s ljudima koji će vas gledati ravno u oči i pitati: "Odlaze li ljudi stvarno u pakao ako ne vjeruju u Isusa Krista?" Što ćete uraditi? Hoćete li odgovoriti sukladno onomu za što znate da je istina? Ili ćete pak pokušati zaobići problem i preskočiti na drugu temu?

Sve to ne znači da moramo navaljivati bez takta dok ljudima izlažemo duhovne istine. Blagost, strpljivost i izdržljivost moraju biti karakteristike našega života (vidi 2. Timoteju 2,24-25). Ali u svakom slučaju moramo biti voljni ljudima kazati istinu.

6. Složite se s osobom koliko je god to moguće.

Ovo načelo u ravnoteži je s načelom broj pet. Židovi i Samaritanci nisu se mogli složiti oko najjednostavnijih pitanja – npr. gdje valja obožavati Boga (reci 22 – 24). Složivši se sa ženom koliko je to god bilo moguće, Isus je rekao otprilike ovako: "Djelomično si u pravu. Pitanje nije valja li obožavati u Jeruzalemu ili na ovoj gori. Bog je duh. Njega se obožava u duhu i u istini."

Jedan moj prijatelj svjedočio je drugom poznaniku, koji mu je pak odgovorio: "Ja sam katolik, a ti si protestant", kao da je sama ta činjenica imala zaključiti svaki daljnji razgovor među njima.

Moj je prijatelj uzvratio: "Baš zanimljivo. Sa svojim prijateljima katolicima imam više toga zajedničkog negoli s nekim protestantskim prijateljima." Ta jednostavna tvrdnja bila je dovoljna da premosti moguću nesuglasicu i omogući nastavak razgovora.

7. Ne dopustite da razgovor skrene s glavne teme.

Ovo načelo vidljivo je iz načina na koji žena reagira na Gospodina Isusa kada joj on otkriva da joj čovjek s kojim trenutno živi nije muž. Ona odmah nastoji promijeniti temu otvarajući teološku raspravu o tomu gdje Boga valja štovati. Pokušala je izbjeći moralnu temu postavljajući teološko pitanje.

To se često događa kad s ljudima razgovaramo o Isusu i razgovor postane malo previše osobne prirode. Umjesto da se suoče s osobnim problemima, ljudi znaju uzvratiti pitanjima kao što je: "A što je sa svim onim ljudima u nekršćanskim zemljama koji nikada nisu čuli poruku o Isusu Kristu?"

Držeći se istinske teme, na nama je da s ljubavlju ukažemo na to da pravo pitanje nije: "Što je s ljudima koji nisu čuli?" nego: "Što ćeš ti osobno uraditi vezano za Isusa Krista sad kada si čuo?" Ipak, ako se radi o pitanju koje osobu uistinu sprečava da postane kršćaninom, tada moramo uraditi sve što je u našoj moći da pomognemo pronaći odgovor (vidi načelo broj tri).

8. Obratite pažnju na način na koji Duh Sveti djeluje u životu te osobe.

Isus nije pravio pritisak na Samaritanku; započeo je s njome razgovor i omogućio joj da razmisli o posljedicama onoga o čemu su razgovarali. Čitajući o ovom događaju shvatit ćete da spasenje postaje i njezina ideja, a ne samo njegova. Ona na kraju razgovora uistinu želi spasenje. On joj ga nije nametnuo.

Prekrasan prikaz ovoga nalazimo u Djelima apostolskim 2,36-38. Petar je upravo završio veliku propovijed na Pedesetnicu. Nije pozivao. Nije prisutnima govorio što im je raditi. Jednostavno je završio s tvrdnjom da je Isus zapravo Krist. Ali ono što je rekao njih je uzdrmalo, a zbog djelovanja Božjega Duha u njihovim srcima, spasenje je postalo i njihova ideja, a ne samo Petrova. Sami su preuzeli inicijativu, pitajući: "Braćo, što nam je činiti?"

Petrov odgovor bio je: "Pokajte se i krstite se, svi vi, u ime Isusa Krista."

Kada ljudima govorite o Kristu često možete vidjeti njihovo trenutno stanje prema načinu na koji se mijenja njihov stav prema Kristovom identitetu. Ovo vidimo iz Samaritankine reakcije prema Kristu. Prvo ga naziva Židovom (redak 9). Potom mu se obraća s "gospodine" (redak 11). Nakon toga ga naziva prorokom (redak 19). I naposljetku ga priznaje za Krista (redak 29).

Strast za obavljanjem zadatka

Isus je rekao da je njegova hrana vršenje Božje volje. To mu je bilo najvažnije i zauzimalo je najviše mjesto u njegovim mislima. Svojim je učenicima rekao: "Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla i dovršiti djelo njegovo. Ne govorite li vi: 'Još četiri mjeseca i evo žetve?' Gle, kažem vam, podignite oči svoje i pogledajte polja: već se bjelasaju za žetvu" (Ivan 4,34-35). Isus ovdje ne kaže da koristi svoje darove, niti da uistinu uživa s ljudima razgovarati o njihovoj vječnoj sudbini. Jednostavno kaže da vrši volju Božju.

Ljudi se odbijaju upuštati u evangelizaciju jer kažu da im to nije najjača strana, da nisu nadareni za to ili pak da u tomu ne uživaju. To svakako mogu razumjeti. Evangelizacija neprijatelja uvlači u tzv. "duhovnu bitku". Taj se izraz odnosi na borbu sa silama tame za duše izgubljenih ljudi. Priznajmo to jedni drugima – malo ljudi uživa u borbi.

Jedan moj prijatelj, vojni časnik po struci, jednom mi je priznao da uživa upravljati drugim ljudima. Uživao je u radu na terenu, kampiranju i izvođenju manevara s njima. Oduševljavala ga je parada s uniformama. Ali kada je bio u Vijetnamu, u pravoj bici s pravim neprijateljem, gledajući kako pogibaju neki od njegovih ljudi, tada je shvatio da mrzi borbu.

Ono što vrijedi za fizičko ratovanje, vrijedi i za duhovno. Ako ne uživate u duhovnoj borbi s ljudima, nemojte misliti da ste jedini. Malo je ljudi koji u tomu uživaju. Međutim, to zapravo uopće nije pitanje, niti je pitanje je li evangelizacija vaš dar ili vaša jača strana.

Jedina pravo pitanje jest je li to volja Božja. Iz Pisma znamo da Bog želi da vršimo evangelizaciju. Učenička služba započinje evangelizacijom.