„Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti. A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni“ (4, 13-14).

Ove riječi, koje su zapisane u četvrtom poglavlju Ivanovog evanđelja, Isus je izgovorio Samarijanki koja je došla do zdenca zagrabiti vrč vode, ne znajući da će joj Isus ponuditi izvor vode koja teče u vječnost. Naime, Isus je uvidio da su Židovi u Judeji odbacili njegovo svjedočanstvo te odlazi u Galileju. 

Na putu je prolazio kroz Samariju i stao na Jakovljevu zdencu znajući da je tamo jedna duša u potrebi. Bila je to žena, Samarijanka. Znao je da je ženi pored zdenca potreban Spasitelj koji će je izbaviti od grešnog života. Samarijanka nije shvaćala da razgovara sa svojim Stvoriteljem. Istovremeno je bila zgrožena što jedan Židov, veliki neprijatelj njenog naroda, razgovara sa Samarijankom. 

No Isusova ljubav je bila daleko iznad beznačajnih razlika među ljudima. Dok ga je Samarijanka smatrala običnim čovjekom koji umoran od puta traži piti, zapravo je razgovarala sa Spasiteljem svijeta. Isus joj otkriva kako će od vode iz zdenca ponovo ožednjeti. To je Samarijanka i sama znala jer je svakodnevno dolazila zahvaćati iz zdenca, no, potreba za vodom nije mogla biti trajno zadovoljena. 

Tako je sa svim zdencima ovoga svijeta. Ljudi traže užitak i zadovoljstvo u zemaljskim stvarima, ali one ne mogu utažiti žeđ čovjekova srca. No, ona voda koju joj Isus daje ispunjava srca i još preteče. To je poput izvora koji neprestano ključa i struji, ne samo u ovaj život nego i u vječost. Samarijanka žudi za tom vodom, ali kao grešnica mora se istinski pokajati pred Kristom, priznajući svoju krivnju i sramotu. Sama je bila svjesna da je izgubljena. Druge ljude oko sebe je mogla prevariti, ali ovog čovjeka nije mogla. 

Isus je znao sve o njoj. Jednako tako je znao da traži zdenac žive vode te da traži svog Spasitelja. Zato joj se obznanjuje. Govori da je on Mesija kojeg traži, da je On Bog. Kad je prihvatila istinu ostavila je i vrč i sve za sobom jer zna da joj stvari, koje su joj prije bile važne, više ništa ne znače te da je našla smisao svog života. 

Sada je Samarijanka spremna tu radosnu vijest podijeliti sa svima i puna ljubavi može pjevati: “Sad samo Krist napiti me može, za mene drugog imena nema; tu ljubav i život i trajnu sreću, Gospodine Isuse nađoh u tebi“.

http://misija.slobodnadalmacija.hr/bastina/clanak/id/37325/Petra-Vukadin-Samo-Isus-moze-utaziti-ze-covjekova-srca-u-zivotu-i-u-vjecnosti