Dok sam se to pitala, živjela sam nekim svojim životom. U ožujku 1979. udala sam se, mjesec dana kasnije diplomirala, a dva dana nakon toga zaposlila kao prodavačica u jednoj knjižari na odjelu papirnice. Godine 1981. Rodila sam prvog sina, a 1983. drugog. Danas sam u mirovini, još uvijek sam supruga, majka, svekrva dvjema prekrasnim ženama-snahama, baka trima unucima i jednoj unuci, sestra i šogorica. Uz OIB, ovo su neki najvažniji statistički podaci o meni. No, sažima li doista ova statistika sve najvažnije što ja jesam?

Kad bacim pogled unazad na svoj život i kad se sjetim onog što sam slušala o onima koji su bili prije mene, vidim da dolazim iz pozadine ljudi koji su mahom bili avanturisti i buntovnici. Ima tu kuhara, pekara, kućanica, svećenika, tehničara… Ono što ih sve, ili gotovo sve, obilježava jesu alkohol, zlostavljanje, sklonost kockanju, promiskuitetu, preljubima i skitanju. Ima tu puno neželjenih i prekinutih trudnoća, spolnih bolesti, tuberkuloze, psihičkih poremećaja, depresija, alzhajmera, preranih smrti i suicida. Uglavnom takvom genetikom obilježen je moj dolazak na svijet.

Bila sam sedam godina željeno i dugo iščekivano dijete. A onda sam se rodila kao djevojčica duljine 57 cm i težine oko 2700 grama. Tih godina u modi su bila pomalo pretila djeca. Zato već na početku svojim mršavim izgledom nisam ispunila mamina očekivanja i nadanja. Majka je bila toliko šokirana da me odbila dojiti. Stoga je njenu ulogu u rodilištu preuzela jedna Romkinja. Drugi moj krimen bio je taj što sam kći, a ne sin. A upravo je sina silno željela. Tako je započeo moj mali život na ovom velikom svijetu.

Živa sam ostala zahvaljujući ocu koji me na neki način štitio od majke koja je pala u tešku postporođajnu depresiju. U prvoj godini života imala sam niz epileptičkih napadaja, a kasnije sam - sve do desete godine - stalno obolijevala i gotovo neprestano bila bolesna.

Sjećam se prvih batina koje sam „zaradila“ u trećoj godini. Nakon toga bilo ih je toliko da ih više nije moguće brojati niti ih se svih sjećati. Mnoge sam dobila jednostavno zato jer se majka ocu žalila na mene. Njemu je to bilo dovoljno. Nakon takve informacije odmah bi krenuo u akciju. Kod mene je to izazivalo mnoga mokrenja zbog straha koji sam tada osjećala. Noću su ta mokrenja bila još intenzivnija.

Međutim, za treći rođendan od nekoga sam na poklon dobila plišanog medvjedića. Taj medvjedić postao mi je sve na svijetu, vjerojatno zato što ništa drugo stvarno nisam ni imala. S njim sam se najviše voljela igrati u ormariću ispod sudopera - to je bilo naše posebno mjesto. Tamo sam se osjećala mirno i sigurno jer tamo me nitko nije vidio niti dirao gotovo cijeli dan. Taj medo bio je moj jedini prijatelj punih šest godina. A onda sam ga, pod prisilom, morala dati mlađoj rođakinji.

Nakon toga godinu dana nisam mogla naći utjehu ni u čemu. Ništa što je do tada za mene bilo teško, nije mi činilo bol kao što mi je činilo ovo. Nakon toga uslijedio je novi veliki šok. Uskoro je sudoper u kuhinji spojen s odvodom, a ja sam bila izbačena iz svog utočišta.

Sve se odjednom srušilo. Odjednom sam ostala i bez svog jedinog prijatelja i bez svog jedinog mjesta na kojem mi je bilo lijepo. Mislim da ni danas nisam potpuno oslobođena od te nezdrave potrebe za  izolacijom.

Moj mali život tekao je dalje. Kad sam imala pet godina, neki me tinejdžer, sin tada poznate glumice, pokušao silovati na podu hodnika našega stana dok me čuvao. Nekako sam mu se othrvala. Ali u to vrijeme, s druge strane, kod nas je često navraćao neki tatin prijatelj koji se uvijek organizirao tako da mu ja sjedim u krilu. Nikada se, sjedeći tako uz njega, nisam osjećala dobro. No nitko me ništa nije ni pitao. Zato sam najviše voljela samoću. U nju sam se uvlačila kad god sam mogla, u njen zagrljaj bježala sam jer jedino mi je ona davala neki mir i utjehu. Jedino samoća. Zato je mjesec dana u vrtiću s ciljem socijalizacije i pripreme za početak osnovne škole za mene bio novi teški šok. Prvi dan škole također. Sve te dane neutješno sam se gušila u suzama i jecala. No, bila je to samo moja stvar jer nitko za me nije mario.

Godine su prolazile, a ja sam počela razvijati neki svoj unutarnji svijet. Potreba za samoćom bila je u stalnom raskoraku s potrebom da se družim s vršnjacima. S četrnaest godina počela sam mahnito piti i pušiti. Nikad s djevojčicama, uvijek među dječacima. Intenzivno sam se družila s Romima iz kvarta po tada modernism zabavištima sa stolnim nogometom i glazbenim aparatima. Bila sam izrazito mršava, pomalo ispijena i neugledna, ali i takva dobro sam bila primana u problematična društva. U takvim skupinama osjećala sam se sigurno i zaštićeno. U svakom slobodnom trenutku nastojala sam biti sa svojim društvom. Taj izbor imao je i svoje posljedice - još više batina kod kuće jer roditelji se nisu mirili s time. Moja reakcija na to bila je još više bježanja od kuće, još više skitnje i opijanja do besvijesti. Ništa i nitko me više nije mogao zaustaviti jer najvažnije mi je bilo biti tamo gdje želim biti. Ni kazne me više nisu mogle zaustaviti, a na batine sam se jednostavno privikla. No, unatoč ovakvom načinu života, još uvijek sam uspijevala biti vrlo dobar ili odličan učenik. Možda je razlog tome taj što sam planirano markirala, odnosno kad god nisam naučila. A onda bih sljedećih nekoliko dana sjela, učila i gotovo sve nadoknadila. Usput, krivotvorenje ispričnica uvijek je, začudo, prolazilo uspješno.

Već sam spomenula da je među mojim precima bilo i kockara. Jedan moj predak prokockao je sedam svojih pekara i na kraju u teškoj neimaštini presudio sam sebi počinivši samoubojstvo. Dugo sam vjerovala da me bar taj porok mimoišao. A onda sam spoznala da se cijeli život na svoj način igram i kockam. No, ispadalo je da sam rođeni gubitnik kao i svi moji preci koji iza sebe nisu ništa ostavili. U trgovini u kojoj sam se zaposlila ono što sam prodavala istovremeno sam potajno krala. Alkohol je i dalje bio dio moje svakodnevice, a društvo u kojem je to bilo prihvatljivo bilo mi je jedino utočište. S vremenom sam počela upadati u teške depresije. Započela su i moja liječenja kod psihijatara.

Takva su me pak stanja gurala u potragu za nečim dubljim, nečim duhovnim. Ubrzo sam se zaplela u okultne eksperimente i prakse koje su mi nakon nekog vremena dodatno opteretile psihu.

Nakon udaje sam, nakon nekog vremena, kad god bi to bilo moguće, mahnito počela kupovati nekretnine na kopnu i na moru. Zajedno s mužem ulagala sam u vikendice. Dizala sam kredit na kredit i tako zbog nemogućnosti svih otplata obitelj dovela u tešku neimaštinu.

Nakon Domovinskog rata sam, kao i mnogi drugi, ostala bez posla. Bila je to nova nevolja za mene i za moju obitelj. Međutim, ta situacija donijela je i neke koristi za mene i moje sinove. Za vrijeme ratnih uzbuna uglavnom su bili sami, a sada sam ja mogla biti s njima kod kuće.

Izgleda da čovjek od pamtivijeka ima srce otvoreno prvenstveno za loše vijesti. I što su vijesti gore, čovjek se njima iznova hrani, stalno iščekujući nove. S obzirom na to, ljudi bi se danas trebali osjećati potpuno nahranjeni i zadovoljeni jer nema sata u kojem se ne bi moglo čuti o katastrofama u svijetu. Neimaština, glad, ratovi, terorizam, otmice, ubojstva, samoubojstva, korupcije, pobune, masakri, potresi, poplave… Međutim, ovaj popis nevolja otvara jedno važno pitanje. To je pitanje koje svaki čovjek postavi sebi barem jednom u životu: Postoji li Bog i koja mu je adresa?

Još uvijek sam bila ovisna o alkoholu. U ljeto 1994. ponovo sam prolazila kroz teške depresije uz gotovo svakodnevni mamurluk. Neprestano sam plakala jer nije postojao izlaz iz tog začaranog kruga. Došla je i jesen. Jesenski dani bili su kao stvoreni za još jedan posjet psihijatru. Svake noći sam se znojila, imala noćne more, ujutro sam jedva ustajala, a nakon toga bih nekontrolirano bauljala po stanu. Tako je bilo svakoga dana, svake noći, iznova - sve do 14. rujna 1994. Toga dana, u četiri sata ujutro, izgmizala sam iz kreveta I dopuzala u dnevni boravak. Bilo mi je tako teško da sam jedva disala. U prsima sam osjećala nepodnošljiv pritisak pa sam se samo ispružila potrbuške na pod I jecala. Onda sam u jednom trenutku na zidu vidjela križ s gipsanom siluetom čovjeka. Bio je to poklon od rođaka koji je tih godina dobro zarađivao na prodaji takvih križeva. Kao i kod mnogih drugih, i kod nas je ovaj križ visio na zidu kao ukras. Bio je to moj jedini odnos s križem. Ukras i ništa više. Ukras - na toj razini bila je i moja vjera.

Međutim, dok sam gledala u križ, nešto se u meni počelo događati. Ne mogu to jasno objasniti, ali odjednom u meni se sve pokrenulo. „Ako te ima“, zavapila sam, „ako si postojao, ako postojiš, ubij me, ubij me, ubij me… i mene i sve ljude poput mene. Ako si zbilja stvorio svijet u sedam dana, kako neki govore, što te sprječava da danas pobiješ sve koji kolju, siluju, razaraju na svakojake načine zajedno sa mnom, i tako učiniš svijet boljim.“ Četiri sata trajala je moja agonija.

I do tada sam znala da sam loša, ali tog jutra spoznala sam dubinu tame svoga srca više nego ikad prije. Upijala sam mrak i mnogo toga od čega sam se grčila, naricala i doslovno čupala kosu te trgala robu sa sebe. Toliko bola i mučnih slika bilo je svuda oko mene. Odjednom sam počela zapomagati: „Oprosti, oprosti, oprosti mi, Isuse…“ A onda, negdje oko osam sati, sve je stalo. Odjednom nastao je neobičan mir i tišina. Nisam se usudila ni pomaknuti. Suze i jecaji prestali su.

U meni je potiho nastajalo nešto lijepo, nešto što do tada nisam poznavala. Osjećaj sreće bivao je sve veći i veći. Moj medvjedić i moj ormarić ispod sudopera puno su mi značili, ali ovo je bilo nešto sasvim drugačije.

U meni se nastanio neki poseban mir. Bio je u meni i svuda oko mene. „Što se to dogodilo?“ pitala sam se s nevjericom. Tada nisam imala objašnjenje, ali danas znam: „Jadnik vapi, Bog ga čuje. Izbavlja ga svih tjeskoba“ (Ps 34,7).

Sljedećih dana suprug je primijetio da ne psujem. Možda se ovo i ne čini kao nešto važno, osobito ako je psovka samo povremena poštapalica. Ali moje psovanje nije bilo takvo. Meni su psovke, one koje je teško i zamisliti, bile usputne poštapalice svakog trenutka.

Psovala sam doslovno nakon svakih nekoliko riječi tijekom svakog, pa i najobičnijeg razgovora. Ja ih nisam ni čula ni primjećivala, ali svima oko mene parale su uši. Ali sada sve je bilo novo, sve je bilo drugačije. Više se nisam znojila ni danju ni noću. Nestale su i srčane aritmije od kojih sam dugo bolovala. Gušenje koje mi je izazivala štitna žlijezda također je nestalo, kao i znojenje dlanova. Noću sam spavala mirno i opušteno sve do jutra. Nestale su i noćne more koje su me godinama mučile i proganjale.

A onda te godine, krajem studenog, od brata poštom su mi stigle neke kasete s predavanja na koja je odlazio. Slušajući ih shvatila sam što se dogodilo one noći i onog jutra 14. rujna na podu dnevnog boravka. Ove kasete slušala sam s ushitom. Slušala sam o jednome koji nije došao suditi svijet jer došao je spasiti. Zato nije uslišio onu moju molitvu onog jutra, zato me nije ubio. Upravo suprotno - spasio je moju dušu. Došao je i u meni se nastanio - moj Isus.

Otada počela sam čitati njegovu riječ Bibliju. Uživala sam u čitanju. Čitala sam tako intenzivno, gotovo danonoćno, gotovo da zbog toga ništa nisam ni jela ni kuhala. To se baš i nije svidjelo mojim ukućanima.

Zato sam morala malo „usporiti“. Moram priznati da mi je to teško palo jer cijeli život bila sam sklona krajnostima.

Nikada umjerena. No, sada sam se odlučila mijenjati. Čitajući Bibliju saznala sam da je Isus morao umrijeti da bi me spasio. Zbog toga, zbog mene, nije se bunio kad su ga razapinjali na križ. Pravedno je da zlo bude kažnjeno, ali nije pravedno da kaznu plati netko tko nije kriv. Ipak, on je to učinio za mene i umjesto mene. Ovakvu ljubav do sada nisam poznavala. Svim srcem predala sam se Isusu i zahvalila mu za sve.

Mnogo godina kasnije Bog mi je pokazao da nije umro samo za moje grijehe, nego i za grijehe, za boli i za rane koje su drugi nanijeli meni. Pozivao me da im oprostim i da molim za njih. Oprostiti svojim zlostavljačima i moliti za njih? Sjetila sam se svoje majke i svih mojih suza i boli. I samo sjećanje donijelo je nemir. A onda je opet došao onaj mir i onaj spokoj. To je dovelo do toga da sam sa svojom majkom provela naše dvije najljepše godine prije nego što je otišla s ove zemlje.

Znam da ima još mnogo bitaka koje moram dobiti. Znam da ću neke i izgubiti. Ali isto tako znam da sam našla svoje utočište, svoj „ormarić“. I gdje je onda Bog? Gdje stanuje? Stanuje u srcima onih koji su ga prihvatili, koji su mu se predali i dopustili mu da ih vodi.

Možda si jako dobra osoba, možda i bolja od mene. S obzirom na to kako sam živjela, to i nije teško biti. Lijepo je biti „dobar“ čovjek, ali Božja riječ kaže da smo SVI sagriješili protiv Njega. Ako si iskren, tvoja savjest to će potvrditi. Ali ne brini jer, s druge strane, nema grijeha koji na križu nije bio plaćen. Zato i ti svom Isusu predaj svako svoje breme, sav svoj grijeh. „Tko god tada zazove ime Gospodnje, bit će spašen!“ (Dj 2,21)