Nedavno je obilježena 450 obljetnica zaključenja Tridentskoga sabora, jednoga od najvažnijih serijskih skupova u povijesti kršćanstva. Postoji devet stvari koje bi evanđeoski kršćani trebali znati o tome saboru i dekretima koji su na njemu doneseni:

1. Tridentski sabor bio je najvažniji pokret katoličke kontrareformacije, prvi važan odgovor Katoličke crkve na protestantsku Reformaciju. Prvenstveni cilj ovoga sabora bio je osuditi i opovrgnuti uvjerenja protestanata kao što su Martin Luther i Jean Calvin, kao i učiniti još jasnijima katolička vjerovanja. Otprilike četrdeset svećenika, uglavnom katoličkih biskupa, zasjedali su dvadeset i pet puta tijekom osamnaest godina koliko je saborovanje trajalo.

2. Protestanti zastupaju opravdanje isključivo po vjeri (sola fide) i po ničem drugom (uključujući i dobra djela), što je stav kojega je Katolička crkva osudila kao herezu. Za vrijeme šestoga zasjedanja tridentski je sabor donio dekret kojim se nalaže: „Tko kaže da se primljeno opravdanje dobrim djelima pred Bogom ne čuva niti povećava, nego da su ta djela samo plodovi i znakovi stečenog opravdanja a ne i uzrok njegovog povećanja, neka bude kažnjen anatemom.“

3. Protestantski reformisti odbacili su apokrifne zapise kao dodatak biblijskome kanonu. (Izraz „apokrif“ [grčki „skriveno“] odnosi se na skup drevnih židovskih zapisa, odnosno knjiga koje su nastale između 300. i 30. godine prije Krista, u periodu između Staroga i Novoga zavjeta.) Za vrijeme četvrtoga zasjedanja Sabor je izdao dekret kojim se pod anatemu stavlja svatko tko odbaci ove knjige:

„Tko ne bi u potpunosti prihvatio te knjige, sa svim njihovim dijelovima, kako se običavaju čitati u Katoličkoj crkvi i kako se nalaze u starom latinskom izdanju Vulgati, za svete i kanonske, i tko bi svjesno i namjerno prezreo spomenutu predaju, neka bude kažnjen anatemom.“

Mnoga učenja koja nalazimo samo u katoličanstvu, kao što je čistilište, molitva za mrtve ili spasenje po djelima, nalazimo u ovim knjigama.

4. Tijekom protestantske Reformacije se naveliko kritiziralo doktrinu o transsupstancijaciji kao aristotelovsku „pseudo-psihologiju.“ Trinaestim se zasjedanjem potvrdila i definirala transsupstancijacija: „posvećenjem kruha i vina čitava supstancija kruha pretvara se u supstanciju tijela našeg Krista Gospodina, a čitava supstancija vina u supstanciju njegove krvi. Tu je pretvorbu sveta Katolička Crkva prikladno i u pravom smislu nazvala transupstancijacija.“

5. Protestanti su tvrdili da je Sveto Pismo jedini izvor i norma kršćanske vjere (biblijski kanon bez apokrifnih tekstova). Tu doktrinu poznatu kao Sola Scriptura Tridentski je sabor odbacio. Sabor je objavio dva izvora posebne objave: Sveto Pismo (odnosno, sve knjige uključene u latinsku Vulgatu) i crkvena tradicija (uključujući i „nepisanu tradiciju“).

6. U katoličkoj teologiji indulgencija je otklanjanje privremene kazne za grijeh, kojom se krivnja za taj grijeh oprašta. Po katoličkome učenju svaki grijeh mora se pročistiti, bilo ovdje na zemlji, bilo nakon smrti, u stanju zvanom čistilište. Prodavanje indulgencija nije bilo uključeno u službenu katoličku nauku, iako je u vrijeme Martina Luthera ono postalo uvriježena praksa. (Luthera je zgrozila propovijed prodavača indulgencija, zvanog Johan Tetzel, koji je koristio rimovanu frazu koja otprilike glasi „Dočim novčić u kasici zazveči, duša iz čistilišta iskoči.“) Tridentski sabor pozvao je na reformu dotične prakse, ali je ipak stavio pod anatemu svakoga tko bi izjavio da su indulgencije beskorisne ili da ih Crkva nema pravo izdavati.

 7. U katoličkoj je teologiji čistilište mjesto ili stanje privremene kazne za one koji se nisu oslobodili „oprostivih grijeha“ (manjih grijeha čiji ishod nije potpuno odvajanje od Boga i vječno prokletstvo u paklu). Sabor je potvrdio učenje o čistilištu i stavio pod anatemu svakoga tko ustvrdi sljedeće: „Tko kaže da se poslije primljene milosti opravdanja svakom grješniku koji se kaje tako oprašta grijeh i briše krivnja vječne kazne, da ne ostaje nikakva krivnja vremenite kazne koju bi trebalo okajati na ovom svijetu ili u budućem u čistilištu, prije nego li mu se mogne otvoriti pristup kraljevstvu nebeskom, neka bude kažnjen anatemom.“

8. Na dvadeset i četvrtome zasjedanju sabor je izdao dekrete o braku, kojima se potvrđuje uzvišenost celibata, osuđuju odnosi svećenika sa ženama, i definira valjanost braka kao ovisnu o tomu da isti bude sklopljen pred svećenikom i dvama svjedocima. U slučaju razvoda, nedužnome partneru niječe se pravo ponovnoga stupanja u brak dokle god je drugi supružnik na životu, čak i kada je ta druga strana počinila preljub.

9. Na zahtjev Pape Grgura XIII Sabor je odobrio plan ispravke Julijanskoga kalendara čime se imalo omogućiti dosljednije i preciznije planiranje Uskršnje svetkovine. Taj je ispravak uključivao smanjenje broja prijestupnih godina unutar četiri stoljeća sa 100 na 97. Iako su protestantske zemlje u Europi isprva odbile prihvatiti „Gregorijanski kalendar“ (također poznat i kao Zapadni ili Kršćanski kalendar), s vremenom je on postao najšire prihvaćen i korišten kalendar na svijetu.

(Napomena: Deklaracije i anateme Tridentskoga sabora nikada se nisu opozvale. Dekreti Tridentskoga sabora potvrđeni su i Drugim vatikanskim koncilom (1962-1965) i službenim vjeronaukom Katoličke crkve (1992).

Joe Carter je jedan od urednika stranice www.thegospelcoalition.org, autor knjige The Life and Faith Field Guide for Parents, urednik izdanja NIV Lifehacks Bible, i koautor knjige How to Argue Like Jesus: Learning Persuasion from History’s Greatest Communicator. Također služi kao izvršni pastor u  zajednici McLean Bible Church u Arlingtonu, u SAD. Možete ga pratiti i na Twitteru.