Iako je knjiga kroz naknadno uređivanje donekle proširena, cjelokupna izvorna građa potječe iz istoga razdoblja - iz velikih dana evangeličkog svjedočenja neposredno prije Japanskog rata, kada su autor i njegova braća kršćani uživali slobodu u služenju Bogu kakva je danas rijetka. Poruka koja istovremeno izražava njihovu pobjedničku uvjerenost u dovršeno Kristovo djelo, i njihovu skromnu svjesnost o visokim vrijednostima traženih od Njegovih slugu, svježe je svrsishodna za nas danas kada je kršćanski rad posvuda izložen iskušenjima. Neka nam se Bog smiluje ne samo odazvati se tom izazovu, nego i pronaći način dok još ima vremena primijeniti ovu lekciju na našemu vlastitom području djelovanja.
Angus I. Kinnear
London, 1962
Uvod
Želimo li imati život kršćanina ugodan Bogu, tada Mu se kršćanin mora u svemu prilagoditi. U svojem životu prečesto naglašavamo primjenu ovog načela samo na neku izdvojenu pojedinost našega ponašanja ili rada za Njega. Stoga nam često ne uspijeva uvidjeti raspon prilagodbe na koju smo pozvani, ili ponekad čak ni u kojoj točki bi prilagodba trebala početi. Ali, Bog sve mjeri, od početka do kraja, prema savršenstvu Svojega Sina. Pismo potvrđuje da je Bogu ugodno "sjediniti sve u Kristu...u kojem smo također postali nasljednicima" (Ef. 1:9-11). Moja je žarka molitva da nam se u sljedećoj raspravi oči nanovo otvore i da uvidimo kako se, isključivo s osloncem na To, možemo nadati ostvarenju božanske svrhe za nas, a to je "da budemo na pohvalu njegove slave" (1:12).
Kao podlogu svojih razmišljanja uzet ćemo Pavlovu Poslanicu Efežanima.
Kao mnoga apostolova pisma, ova Poslanica prirodno sadrži dva dijela, doktrinski i provedbeni. Doktrinski dio (poglavlja 1-3), odnosi se uglavnom na velike činjenice otkupljenja koje je Bog za nas pripravio u Kristu. Provedbeni dio (poglavlja 4-6), nastavlja se predstavljajući nam zahtjeve o kršćanskom ponašanju i žaru, što nam Bog postavlja u svjetlu toga otkupljenja. Te dvije polovice usko su povezane, ali vidjet ćemo kako je naglasak na svaku različit. Druga, očigledno provedbenija polovica, može se nadalje razdijeliti prema svojoj tematici u prvi dulji dio, od poglavlja 4:1 do 6:9, i drugi, mnogo kraći dio, od poglavlja 6:10, do kraja. Prvi dio odnosi se na naš život u svijetu, drugi pak na našu borbu protiv đavla.
Tako smo u sva ta dijela Poslanice Efežanima odredili vjernikov položaj u Kristu (1:1-3:21), njegov život u svijetu (4:1-6:9) i njegov stav prema neprijatelju (6:10-24). Možemo to sažeti na sljedeći način:
Poslanica Efežanima
A. Doktrinski dio (poglavlja 1-3)
1. Naš položaj u Kristu (1:1-3:21)
B. Provedbeni dio (poglavlja 4-6)
2. Naš žvot u svijetu (4:1-6:9)
3. Naš stav prema neprijatelju (6:10-24)
Od svih Pavlovih poslanica, u Efežanima nalazimo najviše duhovne istine vezane za kršćanski život. Pismo obiluje duhovnim bogatstvom, a ipak je istovremeno vrlo provedbeno. Prva polovica pisma otkriva nam sjedinjenje našega života u Kristu u najvišim nebesima. Druga polovica pokazuje nam na vrlo provedbeni način kako takav nebeski život trebamo živjeti ovdje dolje, na zemlji. Nije nam ovdje namjera proučavati tu Poslanicu do pojedinosti. Ipak, dotaknut ćemo nekoliko načela što leže u samome njenom srcu. U tom smislu, odabrat ćemo po jednu ključnu riječ za svako od tri spomenuta poglavlja kako bismo izrazili ono za što vjerujemo da je njegova središnja ili glavna zamisao.
U prvome dijelu Poslanice uočavamo zamisao sjedenja (2:6), koja je ključ za taj dio i tajna istinskoga kršćanskog iskustva. Bog nas je stvorio kako bismo sjedili s Kristom na nebesima, a svaki kršćanin mora započeti svoj duhovni život iz toga položaja odmaranja. U drugome dijelu, odabrat ćemo zamisao hodanja (4:1), što izražava naš život u svijetu, a to je i njegova tematika. Ovdje smo izazvani pokazati napredovanje u svome kršćanskom ponašanju usklađeno s našim visokim pozivom. I naposljetku, u trećem dijelu nalazimo ključ za naš stav prema neprijatelju, a sadržan je u zamisli stajanja na nogama (6:11), čime se izražava naš stav pobjede na kraju. Tako imamo:
Ključne riječi za Poslanicu Efežanima su:
1. Naš položaj u Kristu - SJEDNI (2:6);
2. Naš život u svijetu - HODAJ (4:1);
3. Naš stav prema neprijatelju - STOJ (6:11).
Vjernikov život uvijek izražava ova tri stajališta naspram Boga, čovjeka i sotonskih sila. Kako bi bio koristan u Božjim rukama, čovjek se mora prilagoditi obzirom na sva tri stajališta: svoj položaj, svoje življenje i svoje ratovanje. Ne uspijeva mu zadovoljiti Božje zahtjeve podcijeni li važnost bilo kojega od tih stajališta jer je svako od njih područje na kome Bog želi izraziti "slavu svoje milosti kojom nas je učinio ugodnim u Ljubljenom" (1:6).
Uzet ćemo, dakle, ove tri riječi - "Sjedni," "Hodaj" i "Stoj" - kao vodiče kroz učenje o ovoj Poslanici, onako kako njezin tekst bude našim srcima nudio svoju poruku. Vidjet ćemo kako su njihov raspored i međusobna veza vrlo znakoviti.
1. SJEDNI
"Bog našeg Gospoda Isusa... uskrsnuvši ga između mrtvih, (posadio) ga sebi s desne strane u nebeskim (mjestima), iznad svakog poglavarstva i vlasti i sile i gospodstva i iznad svakog imena koje se naziva, ne samo u ovom svijetu, već i u onom koji dolazi" (Ef. 1:17-21).
"I uskrsnuo nas s njim i posadio s njim u nebeskim (mjestima), u Kristu Isusu... jer ste spašeni milošću kroz vjeru i to nije od vas, Božji je dar, ne po djelima, da se tko ne pohvali" (Ef. 2:6-9).
"Bog...(ga je) posadio sebi s desne strane...i uskrsnuo nas s njim i posadio s njim..." Razmotrimo prvo splet zamisli "sjedenja". Kao prvo, ona otkriva tajnu nebeskog života. Kršćanstvo ne počinje hodanjem nego sjedenjem. Kršćanska era počela je s Kristom za kojega nam se kaže kako je ostvario pročišćenje od grijeha i "sjeo s desne strane veličanstva na visini" (Heb. 1:3). Jednako je istinito kažemo li kako osobni kršćanski život počinje čovjekovim bivanjem "u Kristu" - što znači kada se po vjeri vidimo posjednuti zajedno s Njim u nebu.
Većina kršćana griješi pokušavajući hodati kako bi mogli sjesti, ali to je obrnuti raspored od onoga pravog. Naš prirodni razum kaže, ako ne hodamo, kako ćemo uopće stići do cilja? Što možemo postići bez truda? Kako ikada možemo negdje doći ako se ne krećemo? Ali, kršćanstvo je čudnovata stvar! Ako na samom početku pokušavamo nešto napraviti, ne stižemo nikud. Pokušamo li nešto postići, sve propustimo. Jer, kršćanstvo ne počinje s velikim UČINI nego s velikim UČINJENO JE. Tako Poslanica Efežanima počinje tvrdnjom kako nas je Bog "blagoslovio svakim duhovnim blagoslovom u nebeskim mjestima u Kristu" (Ef. 1:3), i na samome smo početku pozvani sjediti i uživati u onome što je Bog uradio za nas, umjesto nastojati to isto ostvariti sami za sebe.
Hodanje uključuje napor, a Bog kaže kako smo spašeni, ne po djelima, nego "milošću, kroz vjeru" (2:8). Stalno govorimo o spasenju "po milosti", ali što time mislimo reći? Mislimo reći kako smo spašeni prebivanjem u Gospodinu Isusu. Upravo ništa nismo uradili kako bismo se spasili; jednostavno smo na Njega položili breme naše od grijeha bolesne duše. Nismo započeli svoj kršćanski život oslanjajući se na vlastita djela nego na ono što je On uradio. Čovjek nije kršćanin dok tako ne postupi, jer reći: "Ništa ne mogu uraditi kako bih sebe spasio, ali po Svojoj milosti Bog je za mene sve učinio u Kristu", to znači napraviti prvi korak u životu po vjeri. Kršćanski se život od početka do kraja temelji na ovom načelu potpune ovisnosti o Gospodinu Isusu. Milost koju nam Bog želi udijeliti, neograničena je. Dat će nam sve, ali ništa ne možemo primiti ukoliko ne prebivamo u Njemu. "Sjedenje" je stav odmaranja. Nešto je dovršeno, rad je zaustavljen i sjedimo. Neobično je, ali istinito, kako u kršćanskom životu napredujemo jedino ako prvo naučimo sjediti.
Što uistinu znači sjediti? Kada hodamo ili stojimo, oslanjamo se cjelokupnom težinom tijela na svoje noge, ali kada sjedimo, čitava naša težina položena je na sjedalicu ili naslonjač na kojemu sjedimo. Kada hodamo ili stojimo umaramo se, ali kada smo neko vrijeme sjedili, osjećamo se odmoreno. Hodanjem ili stajanjem trošimo veću količinu energije, ali kada sjednemo, odmah se opuštamo jer težina više nije na našim mišićima i živcima nego na nečemu što je izvan nas. Tako je i u duhovnom svijetu. Sjediti jednostavno znači cijelu svoju težinu - naše breme, sebe, budućnost, sve - osloniti na Gospodina. Predajemo Mu čitavu odgovornost i ne nosimo sve sami.
Ovo je od samoga početka bilo Božje načelo. U stvaranju, Bog je radio od prvoga do šestog dana i odmarao se sedmoga. Možemo uistinu reći kako je onih šest dana bio vrlo zaposlen. Onda, kada je zadatak koji je sam Sebi zadao bio ispunjen, prestao je s radom. Sedmi je dan postao Božji Šabat; Božji odmor.
Ali, što je s Adamom? Gdje je on bio u odnosu na taj Božji odmor? Kaže nam se kako je Adam stvoren šestoga dana. Jasno, on dakle nije imao udjela u onih šest dana posla jer je nastao na njihovom isteku. Božji sedmi dan bio je zapravo za Adama prvi. Dok je Bog radio šest dana, a onda uživao Svoj odmor, Adam je svoj život započeo šabatom. Bog dakle radi prije odmora, a čovjek mora prvo ući u Božji odmor, a tek onda može raditi. Štoviše, upravo zbog toga što je Božji rad na stvaranju bio istinski dovršen, Adamov život mogao je započeti odmaranjem. I ovo je Evanđelje: Bog je dovršio djelo otkupljenja i otišao korak naprijed i kako bi ga zaslužili, ne trebamo više ništa učiniti već možemo po vjeri ući izravno u blagodati Njegova dovršenog posla.
Naravno, poznato nam je kako između ove dvije povijesne činjenice, Božjeg odmora nakon stvaranja i Božjeg odmora nakon otkupljenja, leži čitava tragična priča o Adamovom grijehu i osudi, o čovjekovom stalnome besplodnom radu i o dolasku Sina Božjeg da bi bio mučen i da bi dao Sebe kako bi se povratio izgubljeni položaj. "Moj Otac radi do sada i ja radim", objasnio je i nastavio Svojim putem. Tek kada je cijena otkupljenja bila plaćena, mogao je uzviknuti: "Svršeno je!"
Zbog toga pobjedničkog uzvika je pravilnost što smo opisali, istinita. Kršćanstvo stvarno znači da je Bog uradio sve u Kristu i da jednostavno po vjeri trebamo krenuti prema toj činjenici. Naša ključna riječ u ovom kontekstu, naravno, nije zapovijed "sjedni dolje", nego potreba vidjeti se "posjednutima" u Kristu. Pavao moli neka oči našeg srca budu prosvijetljene kako bismo shvatili sve što za nas nosi ova dvostruka činjenica, a to je da ga je Bog prvo Svojom velikom silom "posjeo", a onda svojom milošću "nas posadio s njim". Prva lekcija što moramo naučiti je kako od samoga početka posao nije na nama nego na Njemu. Ne radimo mi za Boga, nego Bog radi za nas. Bog nam daje položaj odmaranja. Prikazuje nam dovršeno djelo Svojega Sina, a onda nam kaže, "sjedni, molim te" (ch'eng tso). Mislim da se ono što nam nudi ne može bolje izraziti negoli to izražavaju riječi poziva na veliku večeru: "Dođite; jer je sve već gotovo" (Luka 14:17). Naš kršćanski život započinje otkrićem onoga što je Bog za nas priredio.
OPSEG NJEGOVA DOVRŠENOG POSLA
Od ove točke nadalje, kršćansko se iskustvo nastavlja kako je i započelo, ne na temelju vlastitih djela već uvijek na temelju Drugog. Svako novo duhovno iskustvo započinje po vjeri prihvaćenim onoga što je Bog uradio - novim "sjedenjem", ako hoćete. Ovo je životno načelo kojeg je postavio Bog, a od početka do kraja svaka sljedeća etapa kršćanskog života, slijedi isto božanski određeno načelo.
Kako ću primiti silu Duha za svoju službu? Moram li raditi za to? Moram li moliti Boga za to? Moram li svoju dušu opterećivati postom i odricanjem kako bih ju zaslužio? Nikada! To nije učenje Pisma. Razmislite ponovo: kako smo primili oproštenje svojih grijeha? Pavao nam kaže da je to bilo "po bogatstvima njegove milosti" i da nas je "po ugodnosti svoje volje...učinio ugodnima u Ljubljenom" (1:6,7). Ničim to nismo zaslužili. Svoje smo otkupljenje dobili po Njegovoj krvi, to jest, na temelju onoga što je On učinio.
Na čemu se, dakle, zasniva Božje izlijevanje Duha? Na uzvisivanju Gospodina Isusa (Djela 2:33). Moji su grijesi oprošteni zato što je Isus umro na križu i stoga sam obdaren silom odozgo. Svaki dar jednako ovisi o tome što sam i što radim. Nisam zaslužio oproštenje, kao ni dar Duha. Primam sve ne zato što hodam, nego zato što sjedim, ne zato što radim nego zato što se odmaram u Gospodinu. Stoga, kao što ne treba čekati na početno iskustvo spasenja, tako ne treba čekati niti na izlijevanje Duha. Uvjeravam vas da ne trebate vapiti Bogu za ovaj dar, niti se bacati u agoniju, niti pak održavati "dugih sastanaka". On vam pripada, ne zbog vaših djela nego zbog uzvisivanja Krista u kojega "ste uzvjerovali, zapečaćeni Svetim Duhom obećanja". Ovo se, kao i oproštenje grijeha, nalazi u "radosnoj vijesti vašeg spasenja" (1:13).
Možemo razmotriti i drugi primjer, posebnu temu Poslanice Efežanima. Kako postajemo Kristovim udovima? Što nas čini doličnima biti dijelovi Tijela za koje Pavao kaže da je "njegova punina"? Do te točke svakako ne stižemo hodajući. Nisam se s Njim združio svojim vlastitim naporima. "Postoji jedno tijelo i jedan Duh, kao što ste pozvani u jednu nadu svog poziva" (4:4). Poslanica Efežanima iznosi ono što jest. Počinje s Isusom Kristom i činjenicom kako nas je Bog izabrao u Njemu prije utemeljenja svijeta (1:4). Kada nam Duh Sveti pokaže Krista i kada povjerujemo u Njega, tada odmah, bez prethodnog napora s naše strane, počinje u nama život u jedinstvu s Njim.
Ali, kako sve ovo postaje naše samo po vjeri, što je onda s vrlo nužnom i provedbenom potrebom posvećenja? Kako ćemo prepoznati trenutačno izbavljenje i vladavinu grijeha? Kako će naš "stari čovjek", koji nas prati i muči godinama, biti "razapet" i uklonjen? Tajna ponovo nije u hodanju nego u sjedenju, ne u djelovanju nego u odmaranju na nečemu što je već učinjeno: "umrli smo grijehu". "Krstili smo se u njegovu smrt". "Pokopali smo se...s njim". "(Bog)...nas je oživio s Kristom". (Rim. 6:2,3,4; Ef. 2:5). Sve ove tvrdnje postavljene su u prošlom vremenu. Zašto? Jer je Gospodin Isus razapet pred Jeruzalemom prije skoro dvije tisuće godina, a ja sam razapet s Njim. Ovo je velika povijesna činjenica. Time je Njegovo iskustvo postalo moja duhovna povijest, a Bog može za mene kazati da ima sve "s njim". Sve što sada imam, imam "s Kristom". U Pismu nigdje ne vidimo govorenje o ovim stvarima kao da su u budućnosti, niti kao da ih treba priželjkivati u sadašnjosti. One su povijesna činjenica o Kristu, u koju smo ušli svi mi koji smo uzvjerovali "S Kristom" - razapetim, oživjelim, uskrslim i postavljenim u nebesima: ljudskom su umu ove zamisli jednako tajanstvene kao što su Nikodemu bile Isusove riječi u Ivanu 3:3. Tamo se pitanje odnosilo na ponovno rođenje. Ovdje se radi o nečemu još manje zamislivome - nečemu što je, ne samo izvedeno u nama, kao ponovno rođenje, nego o onome što treba razmotriti i prihvatiti kao svoje, jer je već davno ostvareno od strane Nekoga drugog. Kako je to moguće? Ne možemo to objasniti. Moramo to primiti od Boga kao Njegovo djelo. Nismo rođeni s Kristom ali smo s Njim razapeti (Gal. 2:20). Naše jedinstvo s Njim počelo je dakle Njegovom smrću. Bog nas je tamo priključio Njemu. Bili smo "s njim" jer smo bili "u njemu".
Ali, kako mogu biti siguran da sam "u Kristu"? U to mogu biti siguran jer Biblija tvrdi da je tako i da me Bog stavio tamo. "Iz kojega (Boga) ste vi u Kristu Isusu" (1 Kor. 1:30). "Onaj koji nas veže s vama u Kristu...jest Bog" (2 Kor. 1:21). Radi se o nečemu što je On ostvario Svojom suverenom mudrošću, kako bismo mi vidjeli, vjerovali, prihvatili i radovali se.
Stavim li novčanicu među stranice časopisa i potom spalim časopis, gdje je novčanica? Završila je jednako kao i časopis - u pepelu. Kako završi jedan, završit će i drugi. Njihova priča postala je jedno. Jednako učinkovito je i nas Bog stavio u Krista. Ono što se dogodilo Njemu, dogodilo se i nama. Sva iskustva koja je imao, i mi smo imali u Njemu. "Naš se stari čovjek razapeo s njim, da se poništi tijelo grijeha i više da ne služimo grijehu" (Rim. 6:6). To nije poziv na borbu. To je: naša povijest napisana u Kristu prije nego smo rođeni. Vjerujete i u to? To je istina! Naše raspeće s Kristom veličanstvena je povijesna činjenica. Naše se izbavljenje od grijeha ne temelji na onome što možemo učiniti niti čak na onome što će Bog uraditi, nego na onome što je već učinio za nas u Kristu. Kada nam se otvore oči pred ovom činjenicom i krenemo u odmor (Rim. 6:11), tada smo pronašli tajnu svetog života.
Ali, istina je da premalo o ovome znamo iz iskustva. Razmotrimo jedan primjer. Izjavi li netko nešto vrlo neugodno o vama u vašoj prisutnosti, kako se nosite s tim? Skupljate usne, stiskate zube, teško gutate i čvrsto se nadzirete, a ako uz velike napore uspijete potisnuti sve znakove nelagode i ponašate se pristojno u razumnim okvirima, osjećate kao da ste izvojevali veliku pobjedu. Ali nelagoda je još uvijek tu, samo ste ju prikrili. A ponekad vam niti ne uspijeva prikriti ju. U čemu je poteškoća? Ona je u tome što pokušavate hodati prije nego ste sjedili, a na tom putu vas čeka siguran poraz. Da ponovim: nikakvo kršćansko iskustvo ne počinje hodanjem, nego uvijek samo sjedenjem. Tajna izbavljenja od grijeha nije u djelovanju, nego u odmaranju unutar onoga što je Bog učinio.
Jedan strojar, koji je živio u velikom gradu na zapadu, otišao je iz svojega kraja na Daleki Istok. Bio je odsutan dvije ili tri godine, a tijekom odsutnosti njegova mu je supruga bila nevjerna i otišla s jednim od njegovih najboljih prijatelja. Kada se vratio kući, uvidio je kako je izgubio suprugu, dvoje djece i najboljeg prijatelja. Na kraju sastanka na kojem sam govorio, ovaj ožalošćeni čovjek otvorio mi je svoje srce. "Danju i noću moje je srce bilo puno mržnje", rekao mi je. "Kršćanin sam i znam da bih trebao oprostiti svojoj supruzi i prijatelju, ali iako im stalno pokušavam oprostiti, jednostavno ne mogu. Svakoga dana odlučim ljubiti ih i svaki puta doživim neuspjeh. Što neka radim?" "Nemoj raditi ništa", rekao sam mu. "Kako to mislite?" pitao me začuđeno. "Trebam li ih i dalje mrziti?" Objasnio sam mu: "Rješenje tvojeg problem leži ovdje: kada je Gospodin Isus umro na križu, ne samo da je odnio tvoje grijehe nego je odnio i tebe. Kada je On razapet, u Njemu je razapet i tvoj stari čovjek, tako da su tvoje neopraštanje i nesposobnost ljubiti one koji su ti skrivili, uklonjeni s puta u Njegovoj smrti. Bog je na križu sredio čitavo to stanje, tako da na tebi ne ostaje nikakav posao. Jednostavno Mu kaži, "Gospodine, ne mogu ljubiti i odustajem od pokušavanja, ali računam na Tvoju savršenu ljubav. Ne mogu oprostiti, ali vjerujem da Ti opraštaš umjesto mene, i da ćeš to odsad činiti i u meni."
Čovjek je začuđeno stajao i rekao mi, "To mi je sve tako novo, osjećam kako po tom pitanju moram nešto učiniti." A onda je trenutak poslije dodao, "Ali što mogu učiniti?" "Bog čeka da prestaneš raditi!", uzvratio sam mu. "Kada ti prestaneš raditi, onda će Bog početi. Jesi li ikada pokušao spasiti utopljenika? Problem je u tome što strah ne dopušta utopljeniku prepustiti ti se. U tom slučaju postoje samo dva načina postupanja. Ili ga moraš onesvijestiti udarcem i potom ga odvući do obale, ili ga pak moraš pustiti neka se utapa i viče sve dok ga ne izda snaga, a onda ga možeš spasiti. Pokušaš li ga spašavati dok još ima snage, zgrabit će te u svome strahu i povući te pod površinu pa budete obojica izgubljeni. Bog čeka da se tvoja zaliha snage potpuno potroši prije negoli te izbavi. Kada se prestaneš naprezati, On će učiniti sve za tebe. Bog čeka da počneš očajavati."
Moj prijatelj strojar je poskočio. "Brate", rekao je, "sad vidim. Slavljen nek je Bog, sad je sve u redu sa mnom! Nemam što više učiniti. On je sve napravio!" I otišao je radosno, sa sjajem na licu.
BOG KOJI DAJE
Od svih usporedba u Evanđeljima, mislim da ona o sinu razmetnome prikazuje najbolju sliku načina kako možemo zadovoljiti Boga. Otac kaže: "Priličilo je razveseliti se i obradovati" (Luka 15:32), a ovim riječima Isus nam otkriva ono što u području otkupljenja najviše raduje Očevo srce. Nije to stariji brat koji bez odmora radi za oca, nego mlađi brat koji dopušta da otac sve učini za njega. Nije to stariji brat koji uvijek želi biti onaj što daje, nego mlađi brat koji je uvijek voljan primati. Kada se razmetnik vratio kući, nakon što je potrošio svoja sredstva na razvratni život, otac mu nije uputio ni riječi prijekora zbog rastrošnosti, niti ga ispitivao o sredstvima. Nije žalio zbog onoga što je potrošeno; jednostavno se radovao pruženoj prilici sinovim povratkom potrošiti još više..
Bog je toliko bogat da Mu je osnovno zadovoljstvo davati. Njegove su riznice toliko prepune da Ga boli kada Mu odbijemo dati priliku obasipati nas Svojim bogatstvom. Na svoju radost, otac je na razmetnome sinu mogao dobro primijeniti svoju darežljivost, u vidu odore, prstena, obuće i slavlja; na njegovu žalost, na starijem sinu to nije mogao. Božje srce se žalosti kada mu pokušavamo darivati stvari. On je tako jako bogat. Istinski Ga raduje kada Mu dopuštamo davati nam i davati i ponovo nam davati. Također, veoma Ga žalosti kada pokušavamo obavljati stvari za Njega, jer On je tako veoma sposoban. On žudi za našim dopuštenjem raditi i samo raditi. On želi vječno biti Davatelj, i želi vječno biti Činitelj. Kada bismo samo uvidjeli kako je bogat i velik, prepustili bismo Mu cjelokupno davanje i djelovanje.
Mislite li da ćete se prestati dobro ponašati prestanete li s vašim nastojanjem zadovoljiti Boga? Ako prepustite Bogu cjelokupno davanje i djelovanje, mislite li kako rezultati neće biti jednako dobri kao kad biste vi učinili nešto od toga? Kada nastojimo sami djelovati, postavljamo se ponovo pod Zakon. Ali, djela u Zakonu, čak i naša najbolja, samo su "mrtva djela" koja su Bogu mrska jer nisu djelotvorna. U usporedbi, oba sina jednako su udaljena od radosti očeve kuće. Istina, stariji sin nije bio u dalekoj zemlji, ali ipak je samo teorijski bio kod kuće. ...."...tolike godine ti služim i nikad nisam prestupio tvoju zapovijed; a ipak...": njegovo srce bilo je nemirno. U svom teorijskom položaju, on nikada nije mogao uživati kao što je mlađi sin mogao u svome, sve dok se držao vlastitih dobrih djela.
Jednostavno prestanite "davati" i dokazat ćete kako je Bog veliki Davatelj! Prestanite "raditi" i otkrit ćete kako je Bog veliki Radnik! Mlađi sin bio je potpuno kriv, ali vratio se kući i pronašao je svoj odmor - a tu počinje kršćanski život. "Bog, koji je bogat u sažaljenju i zbog svoje velike ljubavi... posadio nas je s njim u nebeskim mjestima, u Kristu Isusu" (Ef. 2:4,6). "Prilikovalo je razveseliti se i obradovati" (Luka 15:32).
